BOLNICA NA KRAJU TRGOVIŠTA (I.)

Najprije da se razumijemo: „trgovište“ iz naslova nema izravne i već u prvi mah vidljive veze s trgovinom, premda u rječnicima hrvatskoga jezika piše da je to, na primjer, „mjesto gdje se trguje, gdje se održavaju sajmovi“ (Vl. Anić, 1994.) ili, nešto bliže, „naseljeno mjesto u kojem se trguje, gdje se održavaju sajmovi“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, gl. urednici Lj. Jojić i R. Matasović, 2004.) ili, još najbliže, „gradić koji ima organiziranu trgovinu, koji je trgovačko-obrtničko središte i sajmište za okolna sela“. (tzv. „Šonjin rječnik“, 2000.). U trećem desetljeću prošloga (XX.) stoljeća – tada se, naime, događala ne baš sitna „sitnica“ koja poput mnogih drugih „(ne) čini povijest“ i kojoj su posvećeni ovaj i još poneki tekst u toj kolumni (ako ona to još jest?) – prije devedesetak godina, dakle, barem u Međimurju, riječ „trgovište“ označavala je naselje, odnosno mjesto koje je bilo veličinom bilo općim značenjem nadraslo okolicu, pa više nije marof, zaselak ili selo, a još nije doraslo da bude grad, kako ih klasificira „Riječnik mjesta“ tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca „po zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih dela“. („Narodna prosveta“, Beograd, 1925.)
Možda je i to bio razlog, ne glavni i najvažniji, ali jedan makar i od sitnijih, da se dogodi ono što mnogi još ne znaju i na što niti ne pomišljaju kad ih pritisnu takve zdravstvene poteškoće da moraju lijeka tražiti i u bolnici.
Ako se može vjerovati profesoru (ipak je bio „tanár“, a to za dr. Lászla Hadrovicsa i njegov mađarsko-hrvatski rječnik nije isto što i „tanitó“) Károlyu Zrínyiju, među prijateljima vjerojatno nazivanom Kari ili Karči jer u svom domoljubnom zanosu sigurno ne bi dopustio da ga zovu Karlo ili Karlek, najmanje pak Dragec – a što mu vjerovati ako ne to što je napisao, i komu vjerovati ako ne njemu, tada živomu svjedoku toga, samo što u ovome slučaju moramo više vjerovati prevoditelju njegove knjige nego Karčiju samomu, „kajti Karčija ga vre zdavnja negai, a prevajalec njegove knige nam je išče ve tu“! – ako se, dakle, može vjerovati tomu Zrínyiju, upravo prije ravnih sto i dvadeset godina, to jest 31. svibnja 1892., poglavari Čakovečke trgovišne općine namjeravali su svečano obilježiti „25 godina vladavine Njegovog Visočanstva [!] mađarskoga kralja“. (Nije teško pogoditi zašto tomu kralju nije spomenuto ime i zašto mu nije priznato preostalih punih devetnaest godina vladarskoga staža, od 1848., koji će do kraja ipak trajati lijepih i rekordnih čak šezdeset osam godina!) Već i sama zgoda i povod za nešto takvo vrijedni su pozornosti, pamćenja i obilježavanja, a ako se uzme u obzir kako se i čime to namjeravalo učiniti, stvar barem za Čakovec i Međimurje dobiva dimenzije koje ne dopuštaju da se „mimo toga prejde sam tak kak mimo turskoga grobja“. Naime, već u XIX. stoljeću i u dalekoj provinciji, na samome rubu (uže) mađarske države! – u čast toga „Visočanstva“ bila je „odlučena gradnja bolnice“ pa u skladu s tako zamašnom i plemenitom odlukom „pokreće se prikupljanje novca u cilju njenog ostvarivanja“.
Nije to bilo prvi put da su se ovdašnje mjesne vlasti sjetile nečega tako dobroga i korisnoga, svjedoči Zrínyi. Tako važna odluka imala je svoju ne malu i ne beznačajnu „predigru“. Već dosta ranije, 26. travnja 1874., mjesni su se poglavari bavili tim i takvim problemom, ali tada njihove brige nisu išle dalje od toga da se u ubožnici, „u kući siromaha“, nabave – kreveti za bolesnike!! Očito je da se tada to smatralo tako velikom stvari da se potom godinama nije moralo ništa ozbiljnije poduzimati u tome smislu ili se, što je manje vjerojatno, barem ne zna za to. Svakako s jedne strane to, a s druge strane i opći porast društvenoga standarda – uključujući spoznaju da bolest, pogotovo svaka bolest nije nešto čemu nema drugoga lijeka osim ili lipova čaja s medom i „dobroga švicanja“, ili „grobjanske ilovice“ – bili su razlozi za to da se osamnaest godina poslije onih „bogečkih“ kreveta donese spomenuta odluka o podizanju „špitala“. Koliko je god namjera bila dobra i korisna, za sredinu kakva je bio tadašnji Čakovec to nije bila mala stvar. No, dok se hvalevrijednom može smatrati i odluka o prikupljanju novčanih sredstava tako da mjesna vlast za to odmah izdvoji dvije tisuće kruna i time stvori početni kapital koji će se iz godine u godinu povećavati za novih šest stotina kruna iz proračuna dok se ne skupi koliko treba, dotle začuđuje svjesna sporost takvoga postupka i očita računica da „nega nikše sile za špital“!
Vjerojatno je takvih inicijativa i postupaka bilo i više i drugdje, pa je 1898. godine ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo naredbu da svaka općina s više od tri tisuće stanovnika podigne manju bolnicu. To je vrijedilo i za Čakovec, ali budući da za ispunjenje te obveze nije imao dovoljno novca, mjesne su vlasti stvar predale „višim instancama“. U dopisivanju između Pešte i Čakovca preko županije bilo je svega više nego pravoga i gotovoga novca za bolnicu, od koje je do „boja“ (I. svjetskog rata) nastao samo plan da se podigne na kraju trgovišta, (simbolično?) uz cestu prema groblju.

P.S. Sve je to bilo u doba kad su bolnice i ljekarne bile tek tu i tamo po svijetu, pravi liječnici i ljekarnici vrlo rijetki, njihove usluge vrlo skupe, a liječenje i lijekove na račun nekakvoga „socijalnoga“ (! = HZZO) još ni najdalekovidnije „šlogarice“ i „coprnice“ nisu slutile, pa su odlazak k liječniku i kupovanje lijeka bili znak ne samo potrebe, nego i „standarda“. Stoga se događalo:
Tuži se čovjek i jauče kako ga boli i ovo i ono, skoro mu je kraj itd. Žena ga upućuje k liječniku, ali on se ne da i kao posljednji argument obrane spomene „kulko bu doktor računal“. Premda zatečena, žena se brzo snašla: „Naj računa kaj oče, ali i on je človek, i on mora od nečega živeti!“
To ga je slomilo: ode i donese hrpu recepata, pa sjedi i uzalud pokušava pročitati nečitljiv liječnikov rukopis. Ne misli po lijekove jer „kaj bu to koštalo“, dok ga žena ne uvjeri da i „patekar je človek, i on mora od nečega živeti“.
Ode čovjek i donese hrpu tableta, masti, kapljica i prašaka, pa s njima ravno u – otpatke! Žena se zgranula: pa „kaj si to napravil“, pa „kaj si ti misliš“, pa „kaj si ponorel“, pa „kaj to ni škoda“, pa „kaj to košta“ i još „kaj-kaj takšega“, na što će on: „A kaj očeš? Pa i ja sem človek, očem i ja živeti?“
Šala jest, ali – samo šala i samo iz prošlosti??