Zdravstvo 03.05.2017. 22:23. Zadnja izmjena: 03.05.2017. 22:23.

Međimursko zdravstvo

Čakovčanka Lucija Bartolić krenula medicinskim stopama mame Štefice Kedmenec Bartolić

Štefica Kedmenec Bartolić, dr. med., specijalist dermatovenerolog, od djetinjstva je znala da želi postati liječnica. Njena kćer Lucija Bartolić dr. med., razmišljala je o drugim pozivima. Svašta je bilo u igri, kaže nam. Od  novinarstva i molekularne biologije do glume, a jedno je vrijeme htjela postati i kuharicom. Na kraju je ipak krenula stopama svoje majke te nakon završetka Medicinskog fakulteta u Osijeku i stažiranja, trenutno specijalizira dermatologiju na Klinici za kožne i spolne bolesti Kliničko-bolničkog centra Zagreb. Štefica Kedmenec Bartolić, inače rodom iz Svete Marijem, još je 1997. godine otvorila privatnu liječničku ordinaciju, prvu za kožne i spolne bolesti u našem kraju. Govoreći za list Međimurje o svom životnom putu ta uspješna i cijenjena međimurska liječnica uz ostalo otkriva da je umalo završila u drugim profesionalnim vodama.

- Nakon završetka osnovne škole u Svetoj Mariji upisala sam tadašnji Srednjoškolski centar Čakovec te se u trećem razredu opredijelila za ekonomski smjer. Na mene je dosta utjecao stric koji je završio vanjsku trgovinu te htio da se i ja time bavim smatrajući da je to dobra perspektiva. No odmalena, osobito nakon što sam kao djevojčica preboljela upalu bubrega te u bolnici provela duže od mjesec dana, željela sam liječiti ljude, posebno djecu. I dok smo se igrali kao djeca ja sam uvijek bila doktorica. Inače je mojem ocu Stjepanu velika želja bila postati liječnikom, no prilike su nekad bile drugačije pa je zajedno s majkom Marijom vodio poljoprivredno gospodarstvo naslijeđeno od njegovih roditelja. Između trećeg i četvrtog razreda bila sam na praktičnoj nastavi u jednoj računovodstvenoj tvrtki. Sin jedne gospođe koja je tamo radila studirao je medicinu i ona mi je onda postala izvor svih mogućih informacija o medicinskom fakultetu. Kad je stric jednom prilikom došao pitati kakva sam na praksi ona mu je rekla - ma gospodine Kedmenec ona vam je zalutala ovamo, ona vam je sva u medicini i samo je to zanima. Nakon toga je stric digao ruke od mene i vanjske trgovine (smijeh), prisjeća se liječnica Kedmenec Bartolić. Iz prvog je pokušaja nakon mjesec dana intenzivnog učenja, kako kaže, zatvorena u sobi spuštenih roleta, upisala Medicinski fakultet u Zagrebu te studij završila u roku. -Velika želja bila mi je postati pedijatrica, no kad su bile raspisane specijalizacije dvije kolegice već su radile na pedijatriji pa su one dobile tu specijalizaciju. Ja sam tada radila na školskom dispanzeru i sjećam se da sam kolegici Marini Payerl-Pal tad rekla - ako raspišu dermatologiju javljam se, to je moje.

OBITELJ NA KOTAČIMA

Doktorica Kedmenec Bartolić tako je 1991. godine počela specijalizirati na Klinici za kožne i spolne bolesti u Zagrebu što joj je, napominje, bilo i najteže razdoblje u životu.

- Bila sam majka troje male djece, a bilo je i ratno vrijeme. Teško se bilo odvojiti od njih. No, kao u uvijek velika podrška bio mi je suprug Branko te gospođa Agica, umirovljena učiteljica koja ih je čuvala i koja nam je mnogo pomogla pa smo te tri godine uspjeli prebroditi. Kod kuće sam bilo samo vikendima. Svaki ponedjeljak rano ujutro kretala za Zagreb. Točno u osam bila je vizita i nije se toleriralo nikakvo kašnjenje ili izostajanje. Petkom poslijedpodne ili navečer vraćala sam se u Međimurje i  onda je išlo skupljanje djece. Sin Hrvoje bio je na čuvanju kod bake u Svetoj Mariji, specijalizaciju sam inače počela na njegov prvi rođendan, a kćeri - Lucija tada trogodišnjakinja i tri godine starija Jelena boravile su u Čakovcu. Subotama i nedjeljama tako smo bili zajedno, a onda ponovno odlazak u Zagreb. Nedjeljna poslijepodneva bila su najbolnija. Sin se ručicama držao za mene i nije me puštao jer je znao što slijedi. Cure su rastanke podnosile malo bolje.

U to nas je vrijeme susjeda u zgradi u kojoj smo živjeli prozvala obitelji na kotačima. Stalno smo nekuda jurili. Kad sam položila specijalistički ispit zaposlila sam se u Županijskoj bolnici Čakovec i tamo ostala tri godine cijelo vrijeme razmišljajući  o otvaranju privatne ordinacije. Imala sam osjećaj da se u bolnici ne mogu u struci razviti  kraja. Bilo je poratno vrijeme, nije bilo novca, čak je bio problem nabaviti jednu lampu za ordinaciju. Pri odluci da otvorim privatnu ordinaciju potpuno me podržao suprug, hrabrio i bodrio. I tako sam krenula. Prvo sam ordinaciju imala u Ulici ZAVNOH-a, a danas smo ovdje u Ulici Aleksandra Schulteisa. U početku je bilo strašno teško, trebalo je dvije godine da se ordinacija uhoda. To je bio čudan osjećaj. U bolnici sam imala mnogo pacijenata, a sad odjednom mali broj. U ono je vrijeme bilo zabranjeno javno oglašavanje medicinskih struka i djelatnosti pa su preporuke najviše išle onako od usta do usta. Kasnije je Hrvatska liječnička komora zabranu ukinula i odonda sam niz godina imala oglas upravo u Listu Međimurje zahvaljujući čemu mi se javio velik broj pacijenata, ne samo iz našeg već i varaždinskog kraja. Uvijek su mi, dok je što zatrebalo, kao i dandanas, pomagali i kolege liječnici, iako su me znali i zezati - a, privatnica.

Doktoricu Kedmenec Bartolić pitamo i koliko se promijenila njena struka. - Mnogo, odgovara. Devedesetih se liječilo uglavnom kremama, no, potom je u dermatologiji uslijedio razvoj tehnologije. Pojavili su se brojni uređaji, poput lasera, brojne bolesti za koje se utvrdilo da su zapravo autoimune počele su se liječiti sasvim drukčije. - Čak bih rekla da je dermatologija bila malo podcijenjena upravo zbog te pretpostavke da dermatolozi liječe samo s kremicama, no danas je to skroz drukčije, zaključuje Š. Kedmenec Bartolić.

STIŽE POJAČANJE

Mlada Lucija Bartolić, premda, kako smo spomenuli, prethodno razmišljajući o drugim životnim pozivima, pri kraju srednjoškolskog obrazovanja u čakovečkoj gimnaziji ipak se odlučila za medicinu. U roku je završila Medicinski fakultet u Osijeku.

- Zatim sam odradila stažiranje i onda čekala. Htjela sam postati obiteljska ili liječnica hitne medicinske pomoći, ali u to doba su na našem fakultetu praktički istodobno dvije generacije završile studij pa posla baš i nije bilo. Na kraju sam se odlučila za dermatologiju. Preostale su mi još dvije godine specijalizacije, priča Lucija. Što zatim? Vraća se, naglašava, u Čakovec.

- Osim logičnog, dermatologija se na kraju pokazala i kao odličan izbor, između ostalog zbog doticaja s drugim granama medicine. Moram priznati da mi se sviđa i to što nema dežurstava, dakle ne moram 24 sata biti vezana uz nekakvu ustanovu. A dok se vratim ovdje me i čeka jedna prazna ordinacija (smijeh), ističe Lucija dodajući i da majka nikad nije utjecala na njezine odluke te je, kako kaže, od nje najmanje čula o medicini jer svoj posao nikad nije nosila kući. 

GOLF I ŠIVANJE

Majka i kćer liječnice bave se i zanimljivim hobijima. Štefica Kedmenec Bartolić duže od 10 godina igra golf. To je, napominje, njezin povratak u prirodu koju obožava odmalena. Lucija se smije i kaže da ju je priroda oduvijek malo 'strašila'. Njena strast je šivanje, te je najviše raduje trenutak kad tkanina postane odjevni predmet.