Gordana Mavrin Munđar i njeni sinovi Roko i Luka - Ponosna majka uvijek može računati i na stručan savjet

- Mnogo pričam s majkom o stomatologiji. Zajedno idemo na seminare, komentiramo slučajeve i učimo jedno od drugog. Njena je potpora bila velika, ali ideja da krenem za zubnog tehničara, a potom i zubnog protetičara bila je moja. Već u petom razredu osnovne škole pričao sam da ću biti zubni tehničar. Samo sam to prijavio, a mama me, sva u strahu, pitala: "A neka alternativa, ako ne prođeš prijemni ispit?!" U svakom slučaju odlučio sam da ne želim u gimnaziju, učiti a da ne vidiš kamo to učenje vodi. U biti sam već u vrtiću znao što želim. Išli smo u posjet zubotehničkom laboratoriju i ja sam rekao da ću se baviti time - ispričao je za list Međimurje Luka Munđar iz Čakovca. Riječ je o mlađem sinu Gordane Mavrin Munđar, dr. dent. med, čakovečke stomatologinje. U zdravstvu je i njegov stariji brat Roko Munđar, dr. med., koji specijalizira pedijatriju.

No, vratimo se na početak i Luku, koji je jedini hrvatski diplomirani laboratorijski zubni protetičar! Po tu je titulu morao "potegnuti" do Ljubljane. Nakon osnovne škole, kao prvi na listi, prošao je prijemni ispit Zdravstvenog učilišta u Zagrebu, smjer zubna tehnika. Živio je u učeničkom domu te je dvije godine bio njegov predsjednik, veza između učenika, pedagoga i ravnatelja. Nakon dovršetka srednjoškolskog obrazovanja odradio je staž u Ljubljani. Radio je u jednom laboratoriju gdje mu je voditelj bio inženjer dentalne protetike. Pojednostavljeno, riječ je o nadomještanju tvrdih i mekih tkiva kod pacijenta (zubi, mostovi, proteze, ortodontski aparati, udlage...)

NAJBOLJE JE PROŠLA - MAJKA

- Nakon pola godine odlučio sam da bih ipak mogao i studirati. Srednja škola nudi premalo znanja i sposobnosti. Upisao sam laboratorijsku zubnu protetiku na Zdravstvenom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Diplomirao sam 2014. Iz početka nije bilo lako studirati na slovenskom jeziku, dolazi do velikih padova koncentracije. Ali bio sam uporan i svladao sam jezik. Najteža je bila prva godina. Poslije toga sve je postalo konkretnije. U laboratoriju smo bili od jutra do mraka. Bio sam predstavnik smjera i nakon zadnjeg ispita fakultet mi je ponudio da ostanem kao vanjski stručni suradnik. Vodio sam praktičnu nastavu u laboratoriju za tri predmeta: dva iz fiksne protetike te gnatologiju - priča Luka Munđar.

No, fond sati bio mu je premalen, davanja državi prevelika, te se nije mogao zaposliti kao stranac. Stoga se 2015. godine vratio u Čakovec. Zaposlio se u Stomatološkoj poliklinici dr. Percač. Bavi se fiksnom i mobilnom protetikom te izradom ortodontskih aparata.

- U Hrvatskoj se tim poslom bave dentalni tehničari sa srednjom školom. Ima i onih koji su završili za više dentalne tehničare, no tog smjera više nema kod nas. A, tehnologija je danas jako daleko otišla i srednje škole to, nažalost, ne mogu pratiti. Ovo više nije samo zdravstvo, već i inženjering, strojarstvo. Riječ je o visokotehnološkim postupcima izrade i obrade metala, keramike i akrilata - kaže Luka Munđar. Nije ostao u okvirima naučenog već intenzivno proučava stručne članke i knjige. Najviše je koristi u ovoj priči, uz Čakovčane koji jedini imaju stručnjaka te razine u državi, imala njegova - majka. Uvijek može računati na stručan savjet iz prve ruke. Gordana Mavrin Munđar vodi stomatološku ordinaciju u prostorima Doma zdravlja, u bolničkom krugu. S ponosom gleda na svoje sinove. I ona je odmah nakon osnovne škole krenula u zdravstvenom smjeru. Upisala je Srednju školu za fizikalnu medicinu. Kao i Luka i ona je od 15 godine živjela u Zagrebu, uglavnom kod tete.

MA KAKVA GIMNAZIJA...

- Imala sam fiks-ideju da neću u gimnaziju, nego u neku medicinsku školu, ali ne za sestru. Nakon školovanja došla sam u čakovečku bolnicu i radila kao fizioterapeut na Odjelu za neuropsihijatriju. Odradila sam mjesec i pol i shvatila da je riječ o fizički jako napornom poslu za ženu. Stoga sam upisala Stomatološki fakultet u Zagrebu. To je bila moja ideja; moji nisu bili zdravstveni djelatnici, ali su mi pružili veliku potporu. Tijekom studiranja, budući da sam znala fizikalnu terapiju, skrbila sam za osobu koja je preboljela moždani udar. Tako sam se financirala. Nakon studija, netom prije diplome, kratko sam vrijeme predavala anatomiju na katedri za slavistiku Sveučilišta u švedskoj Uppsali. Stažirala sam u Čakovcu, kraće vrijeme radila u Lendavi te potom bila šef tadašnjeg odsjeka za stomatologiju u Svetom Martinu na Muri. Od 1990. godine sam u ovoj bolničkoj zgradi - kaže Gordana Mavrin Munđar, smijući se što je već toliko godina prošlo. Taj posao, kaže, ne možeš raditi ako ga ne voliš. Lijep je, zanimljiv i nije monoton. Svatko tko dođe k "zubarki" nosi neki svoj problem.

- Ovaj je posao čak jedan vid umjetnosti. Trebaš imati viziju što napraviti i trebaš to dobro napraviti, da se čovjek poslije može lijepo smijati, govoriti i jesti. Ali, moram reći da ni taj posao nije fizički lagan. Na jednoj nozi i u neprirodnom položaju stojiš satima, jer s drugom moraš stiskati pedalu. Tek nedavno sam kupila novi stroj pa mogu sjediti - kaže. Prisjetila se i svojih mentora Dragutina Makovca, Stjepana Somođija i Ivana Percača. A od troje zdravstvenih djelatnika u obitelji (otac Vladimir je ekonomist) jedino Roko ne radi sa zubima i jedini je upisao gimnaziju.

- Nakon srednje škole odlučio sam da idem u medicinsku struku. Taj životni smjer možda sam nešto više uzimao u obzir zbog majke, ali sam sam ga odabrao. Išao sam na prijamni i na medicinu i na stomatologiju. Stomatologiju uopće nisam prošao, a na Medicinski fakultet u Zagrebu sam se upisao sa solidnim rezultatom. I meni je iz početka bilo teško, ali sve to dođe na svoje. Na četvrtoj godini počneš raditi s pacijentima u bolnici i vidiš kuda sve to vodi. Shvatiš kako funkcionira ljudsko tijelo i kako ga liječiti te sve zajedno postaje silno zanimljivim. Našao sam se u svemu i nije mi bilo teško - kaže Roko Munđar. Nakon studija stažirao je u čakovečkoj Bolnici. Kao i ostali stažisti prošao je razne odjele, te mu se najviše svidjela hitna medicina.

SPAŠAVANJE ŽIVOTA I NEIZVJESNOST

- Kad sam položio državni ispit išao sam pitati na Zavod za hitnu medicinu te sam se tamo zaposlio. Trebalo mi je dva-tri mjeseca da se naviknem na hitne pozive, akciju i stresne situacije. Znao je stići poziv da je netko slomio ruku, a kad dođeš na mjesto nesreće vidiš da je pao s visine od 15 metara. Ili da je automobil u grabi, a kad dođemo na mjesto nesreće, nigdje čovjeka! Ljudi su nam i umirali pred očima, ali smo mnogo puta i spasili život. Hitna nudi puno neizvjesnosti i stresa, ali i pozitivnog adrenalina. Ekipa je odlična; radi se u timovima i cijeli ste dan zajedno. Bilo mi je jako lijepo s njima - priča Roko Munđar.

No, za specijalizaciju 2015. godine odabrao je pedijatriju. Nakon Odjela pedijatrije u čakovečkoj bolnici, u sklopu specijalizacije prešao je u zagrebačke bolnice i klinike te je trenutno na Klinici za pedijatriju KBC-a Zagreb.

- Mnogi bježe od djece, boje se odgovornosti koju donosi njihovo liječenje. Raditi s djecom je zahtjevno, ali predstavlja posebno zadovoljstvo. Većinom se tu radi o akutnim zaraznim bolestima koje se u današnje vrijeme relativno lako liječe pa čak i preveniraju. Naravno da uvijek postoje iznimke! Ponekad bezazlene infekcije u djece mogu izazvati po život opasna stanja. Djeci se može brzo pogoršati stanje, ali se jednako brzo može i popraviti. Kronično bolesna djeca su ona koja zahtijevaju posebnu skrb, veliko znanje i sposobnost liječnika da bi se na kraju došlo do nekog pozitivnog rezultata. Pedijatrija je izrazito zanimljivo i široko područje, koje obuhvaća i mnoge druge grane medicine. Sve je više područja medicine koja se specijaliziraju za potrebe djece - zaključio je Roko Munđar.