I bolnica ima svoj početak

Kad je ubrzo poslije završetka Prvoga svjetskoga rata i – u našem dijelu svijeta – ujedinjenja samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba s također samostalnom Kraljevinom Srbijom i odnedavno Kraljevinom Crnom Gorom, već ujedinjenoj sa Srbijom. u novu Državu Srba, Hrvata i Slovenaca – ona će tek po Vidovdanskom ustavu postati Kraljevstvom SHS, a poslije uvođenja šestosiječanjske diktature proglasiti se Kraljevinom Jugoslavijom – jedan od prvih velikih „poteza“ novoga vladara (zapravo još njegova regenta i nasljednika) bio je najava agrarne reforme prema kojoj će stotine tisuća hektara, odnosno jutara ili rali zemlje u vlasništvu feudalnih veleposjednika biti „podijeljeno među siromašne zemljoradnike s pravičnom naknadom dosadašnjim njenim vlasnicima“.
Ubrzano su slijedile nove odredbe, naredbe, odluke i slični akti novih „centralnih“ vlasti u Beogradu na temelju kojih je bilo jasno da veleposjed grofa Eugena Feštetića, kao ni drugih veleposjednika u Međimurju, stvarno više ne postoji. Stoga mu više nije potreban niti Stari grad, iz kojega su se ionako već njegovi predci iselili 1850-ih godina, niti upravna zgrada vlastelinstva na Svetojelenskoj cesti u koju su, pored drugih, nastojali ugurati se „oficiri“ tada u Čakovcu smještenoga „Petoga pešadijskoga puka Kralja Milana“, sastavljenoga od većega broja „redova“ pod „šajkačama“ i u „jahaćim čakširama“ s omotačima na potkoljenicama. Sudbina Staroga grada trebala je biti rušenje i prodaja građevinskog materijala za pokriće velikih dugova bivšega vlastelinstva – nasreću čakovečki obrtnici to su na vrijeme spriječili – a za njegovu upravnu zgradu, također nasreću, ubrzo je bilo nađeno drugo, mnogo bolje rješenje koje je – je li potrebno još jednom ponoviti: nasreću! – odmah prihvatila i još postojeća Zemaljska vlada u Zagrebu. Bio je to prijedlog da se u njoj uredi ni manje ni više nego – bolnica! Bilo je navodno i drugih prijedloga – nekih stvarnih i pravih, a nekih samo formalnih i izmišljenih, kako to uvijek biva između onih na vlasti koji mogu nešto napraviti, i onih u oporbi koji prigovaraju, kritiziraju, omalovažavaju to isto što bi i sami radili da imaju vlast u svojim rukama.
Sva je sreća što je Zemaljska vlada u Zagrebu – možda više iz političkih nego bilo kojih drugih razloga prema novoosvojenom ili novopriključenom kraju – prihvatila prijedlog koji je već 1920. godine (najvjerojatnije) došao iz Čakovca i njegovo ostvarenje povjerila dvojici izuzetno stručnih, marljivih, odgovornih i savjesnih ljudi. Bili su to već tada poznati liječnici dr. Josip Lochert i dr. Andrija Štampar. Prvi od njih bio je tada predsjednik Zbora liječnika Hrvatske, Slavonije i Međimurja – dugo se tako ovaj kraj službeno posebno spominjao kao da nije bio obuhvaćen državnim područjem Hrvatske i Slavonije – dakle dr. Lochert bio je čovjek od ugleda u Hrvatskoj, a kao „šef“ Zdravstvenog odsjeka Vlade za Hrvatsku i Slavoniju imao je određenu, ne malu moć i odlučivanja i provođenja (svojih) odluka. U tome je imao ne malu podršku i pomoć svojega pretpostavljenoga, drugoga ovdje spomenutoga, dr. Štampara koji je odmah poslije ujedinjenja postao načelnikom Higijenske službe u Ministarstvu narodnoga zdravlja u Beogradu i kao takav imao još veća prava i mogućnosti djelovanja. (Kasnije, nakon razilaska s tadašnjom politikom, proslavit će se kao priznati međunarodni zdravstveni stručnjak svojim radom u Kini i drugdje,)Ta su dvojica imala izvrsnoga i zauzetoga suradnika „na terenu“, u Čakovcu, u osobi prvoga hrvatskoga liječnika u Međimurju dr. Albina Blašića, istaknutoga čovjeka u krugu ljudi oko dr. Ivana Novaka, najprije prvoga građanskoga povjerenika za Međimurje, što znači i prvoga čovjeka u sustavu državne vlasti u tome kraju, a potom kraljevskog javnog bilježnika u Čakovcu. Taj pak, dr. Novak, još iz vremena prije ujedinjenja imao je dobre političke veze s Beogradom i vladajućim krugovima u novoj državi Južnih Slavena, pa i sa samim nositeljem vrhovne vlasti, regentom Aleksandrom.
U takvoj konstelaciji svih snaga koje su očito mogle namjeru ostvariti i znale postići cilj, odluka o preuređenju upravne zgrade bivšega vlastelinstva za buduću bolnicu u Čakovcu bila je donijeta već poslije travnja 1920. Zatim su sljedeće godine bile obavljane sve administrativne, pravne, financijske i ostale stručne pripreme, pa su onda upravo u ovo vrijeme 1922. godine, prije ravnih devet desetljeća, čim su to vremenske prilike dopustile, započeli fizički, građevinski radovi koji će omogućiti da buduća bolnica već nakon šest mjeseci primi prve pacijente.

P.S. „Kaj su stari ljudi rekli, ali več je negda bilo, ali išče negda bu,“ izreka je koju sam „iks-puta“ čuo kad sam kao „radovedno“ dijete – razumije se „čkomeči“ jer tada se djeca nisu smjela uplitati u razgovore odraslih – više prisluškivao, nego slušao što baš takvi „stari ljudi“, recimo s pedeset i ne mnogo više godina, za dugih zimskih večeri govore upravo o tome „kaj je negda bilo i kaj bi išče moglo biti“. Tek neznatno mali dio od onoga malo zapamćenoga o zimskom vremenu spomenuo sam u prethodnoj „Sitnici“, dok još nisam ni slutio što nas u „zimskom smislu“ čeka, no ono što nas je zateklo potiče me da dodam još koju staru o zimi. Na primjer:
„Če zima ne vgrizne z zubmi, onda sikak vudre/švigne z repom,“, odnosno
„Sveta Katarina (25. XI.) beloga konja jaše, če ne, bu sveti Matija (po starom kalendaru 24. II.) na njemu paradiral,“ ili pak „bu Fašnik na njemu hupsal,“. u što se ovih dana ponovno uvjeravamo. To se poklapa s poznatijom
„Sveti Matija led rezbija; če ga nega, išče bu i leda i snega“ i sličnim inačicama, a to nam ove godine i vrli meteorološki prognozeri ustrajno najavljuju. Ako se to obistini, moglo bi biti da bude „Fašnik na belomu snegu, a Vuzem na zelenomu bregu.“ Nema sumnje da je to bolje nego da bude obrnuto.U svakom pak slučaju
„Vu februaru bole ti je ziti se z vukom v šumi kak s človekom v polju.“ Završimo s onom koju su domaćice ponavljale onima koji su si i zimi znali ponekad poželjeli malo „cvrtja“ ili pak koje „kuhano jajce“:
„Zima/sneg/sever kokošam riti skup zešije,“ pa nema druge nego vjerovati da su stari ljudi „čuda put meli praf“ i – „čakati protuletje“!