Igor i Andrej Prošev: Zajedno planiramo terapiju za pacijente i dijelimo odgovornost

Igor Prošev poznati je čakovečki psihijatar. Specijalizirao je psihijatriju 1990. godine, a već iduće poečo raditi na Odjelu psihijatrije Županijske bolnice Čakovec. Danas je i magistar znanosti, te supspecijalist socijalne psihijatrije. Sin Andrej krenuo je očevim stopama. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, odradio stažiranje, položio državni ispit. Potom se javio na natječaj i započeo specijalizaciju psihijatrije u čakovečkoj Bolnici. Specijalistički ispit nada se položiti tijekom 2020. godine. Nakon godinu i pol u Čakovcu vratio se u Zagreb. Nastavio je sa specijalizacijom u Klinici za psihijatriju Vrapče, a obići će i druge klinike.

- Sad kad sam u Zagrebu cilj mi je što više toga vidjeti i naučiti. O tome koliko truda uložim sad ovisi kakav ću kasnije biti liječnik. Ovo vrijeme kad sam u naponu snage idealno je za stvaranje temelja koje ću kasnije nadograđivati. Osim Vrapča bit ću i na Rebru, Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež "Kukuljevićeva" i drugdje - kaže Andrej Prošev.

Upitali smo ga je li njegov put, zbog oca, bio zacrtan odmalena.

"ZARAZIO" ME

- Otkad sam krenuo u osnovnu školu znao sam da želim na medicinu. Taj plan držao sam za sebe. Želio sam dati šansu i drugim profesijama. Ali, ništa osim medicine nikad nije ozbiljno dolazilo u obzir. Kad su došli prijemni ispiti prijavio sam se samo na medicinu. Sad ne mislim da je to bila jako pametna odluka, ali na kraju je, ipak, ispalo odlično. A što se tiče oca, da, usmjeravao me prema medicini. Imao je dosta utjecaja na mene. Gledajući ga od malih nogu, koliko voli ljude i svoj posao, "zarazio" me. Često je s istinskim entuzijazmom pričao o tome koliko voli svoj posao. A kad se te riječi povežu s emocijom koju osjetiš u čovjeku, kad je netko toliko autentičan, onda se lako identificirati s takvom osobom. Nikad mi nije izričito rekao da moram ići na medicinu. No, nikad nije ni skrivao da bi mu to bilo drago. Podržao bi me u kojem god pravcu da sam krenuo - priča Andrej Prošev.

Još kao dijete posjećivao je oca na radnom mjestu. Tada je prvi put došao u doticaj s duševnim bolesnicima i "razbio stigmu i predrasude" koje ih prate. Nisu to osobe kakve, kaže, vidimo u filmovima, koji psihijatriju i duševne bolesnike prikazuju stereotipno.

- Za psihijatriju sam se odlučio na četvrtoj godini fakulteta, na kolegiju iz psihijatrije. Tada sam shvatio da u današnjem svijetu raste broj oboljelih od depresije, anksioznih poremećeja, reaktivnih stanja i ovisnosti. To je područje medicine koje će sve više dobivati na važnosti. Moderni čovjek trajno živi u stresu, a zapadnjački stil života stavlja ga u stanja u kojima se teško snalazi i sve im se teže prilagođava. Jako sam zadovoljan odabirom specijalizacije - kaže mlađi Prošev. Upitali smo ga i je li otac bio psihijatar u kući. Odgovara da nikad nije imao osjećaj da ima "oca psihijatra", te je otac Igor dobro razdvojio te dvije uloge.

ODGOJNI "TRIKOVI"

- E sad, da se nekad u odgoju poslužio kojim trikom, sigurno jest. No, otkad znam za sebe uvijek smo imali više prijateljski odnos. Ali, kad je trebalo postaviti neke granice koje sam prelazio, vrlo brzo prešao bi u ulogu autoriteta. Moji su roditelji napravili sjajan posao, koji im nije bio nimalo jednostavan - kaže mladi liječnik.

Otac Igor Prošev na sina Andreja je iznad svega - ponosan! Drago mu je što mu je bio pozitivan primjer i uzor. - Uvijek smo u kući razgovarali o svemu tome, o pacijentima, onome što me opterećuje ... Sve je to slušao, upijao. I bez htijenja postao sam mu pozitivni objekt identifikacije. Nisam bio "otac psihijatar", već prije svega otac. Danas vidim da su moje pedagoško-didaktičke intervencije urodile plodom. Drago mi je uvijek kad dijete usvoji točku gledišta roditelja - kaže Igor Prošev. Sa sinom često surađuje. Slušaju jedan drugoga i donose zajednički plan liječenja. Razmišljaju kojim putem krenuti i kako zbrinuti pacijenta te dijele - odgovornost!

Proševe smo upitali ima li razlike između "starih i novih generacija psihijatara".

- Mi stariji, skloniji smo čuvanju nekih, teško stečenih, znanja i tako se zatvaramo u neke svoje individualne procese. Kad si mlad izlaziš iz te kukuljice i širiš produktivno znanje. Kad si stariji oprezniji si u davanju mišljenja i terapije. No, sasvim je u redu to što mladi imaju, recimo to tako, šire svjetonazore. Na njima svijet ostaje - kaže Igor Prošev, a Andrej dodaje:

- Znamo imati zanimljive rasprave, prvenstveno o pacijentima, ali i o drugim ljudima, obitelji, prijateljima... Nije baš da se svaki put složimo, ali uvijek je to konstruktivna rasprava. Od oca sam naučio mnogo, ali sam ipak u mnogočemu različit od njega. Ima i drugih ljudi (mentora) kojima se divim, zbog načina na koji rade svoj posao. Težim tome da pronađem svoj vlastiti put na kojem ću se najbolje osjećati i biti autentičan. Radujem se izazovima koji me čekaju.