Mirko Komarčić: Zbog kirurgije sam zaradio tri premosnice, ali ponovo bih u operacijsku salu

Da su godine često samo broj, ne i odraz fizičkog zdravlja, osjećanja i kondicije, pravi je primjer Mirko Komarčić, dr. med., specijalist opće kirurgije i traumatologije. Kad bi vas kojim slučajem danas dočekao u operacijskoj sali Županijske bolnice Čakovec, gdje je svakodnevno operirao puna četiri desetljeća, ne biste imali osjećaj da se prepuštate u ruke čovjeku u 72. godini života. 

Kondiciju, na kojoj bi mu pozavidjeti mogli i dvostruko mlađi, redovito dva puta na tjedan dokazuje i na nogometnom terenu, gdje je korak s cijenjenim liječnikom teško držati.  - Mnogi se čude koliko još uvijek mogu pretrčati, i kojim tempom, smije se.
Do prije četiri godine svakodnevno je ulazio u operacijsku salu i hvatao se u koštac s najkompleksnijim zahvatima, no, stresna je svakodnevica danas stvar prošlosti. Doktor Komarčić uživa u mirovini, iako mu je ta promjena, priznaje, prilično teško pala.  - Zbog dobrog zdravlja i kondicije svoj sam radni vijek već produžio, pa sam u mirovinu otišao sa 68 godina. Posebno su mi teške bile prve godine kod kuće – cijelo vrijeme ste u ritmu, svakodnevno operirate, učite, u punom ste tempu... I onda odjednom cijelo vaše znanje i mogućnosti više nikome ne trebaju. No, sad sam se već priviknuo i napokon mogu reći da živim opušteno – kirurgija je izuzetno stresna, i psihički i fizički – ja sam zbog posla zaradio tri srčane premosnice! Ali, još bih mogao raditi, kaže iskusni liječnik.
Bio je spreman odazvati i nedavnom pozivu kolega s traumatologije da im uskoči na četiri sata dnevno, no u našoj državi to zakonski nije moguće. 

- Dok je u zapadnim zemljama uobičajeno da liječnici rade sve dok im zdravlje to dopušta, u Hrvatskoj Ministarstvo zdravstva nama starijima od 70 godina rad ne dozvoljava. A kolege su doista prenapregnute... pretrpani papirologijom, i barem bi im u tom dijelu ili kod previjanja pacijenata dobro došla moja pomoć. Kad je stigao poziv, pitao sam se bih li trebao ovu rezervu koju imam u svojim godinama potrošiti na taj način, ali bio sam spreman ponovo odjenuti bijelu odoru. Makar mi je supruga Rajka, inženjerka radiologije, također zaposlena u Županijskoj bolnici Čakovec, rekla da za mene to ne bi bila samo četiri sata, da bih opet ostajao koliko bi bilo potrebno, kaže uz osmijeh.

Mala kirurška obitelj

U posjet kolegama na Odjel i dalje rado odlazi, i uvijek je dočekan s velikim poštovanjem. - Svi smo na odjelu bili prijatelji, međusobno smo se uvažavali, gotovo kao mala obitelj, što ne čudi jer je kirurgija kolektivni posao. Sve proživljavate zajedno, i dobre dane i one najteže, kad bi nas neka tragična situacija toliko pogodila da smo jedva uspijevali progovoriti koju riječ, pojašnjava.

Iako nije bila njegov prvi izbor – više su ga zanimale interna medicina, čak i psihijatrija – na poticaj kolega koje su mu poziv da im se pridruži poslali u vojsku, odlučio se upravo za ovu specijalizaciju. I nije, kaže, do danas požalio. - Kirurgija je stresna i naporna i jako troši čovjeka, ali s druge je strane izuzetno kreativna. Svakodnevno pred vas stižu izuzetno teški lomovi, pacijenti stradali u prometnim nesrećama, i uvijek tražite najbolje rješenje. Bitno je, to često govorim i mladim kolegama, već koju ćete vrstu šava odabrati i kako ćete ga postaviti, ističe.

Iako mu operacije još uvijek nedostaju, sad napokon, kaže, ima  vremena nadoknaditi sve što nije stigao dok je radio. Vrijeme tako najradije provodi uz dobru knjigu ili u rekreaciji, a aktivirao se i u kuhinji. - Supruga još uvijek radi, pa se sad punica i ja izmjenjujemo u spravljanju ručka. Recepte pronalazim uglavnom na internetu, zasad još ništa kompleksno, ali ovo što spremim je ukusno -  barem tako kažu moji ukućani, uz osmijeh priča naš sugovornik.

Zdravo tijelo za zdrav duh

Osim nogometa, koji je od još od odrastanja u Slavoniji neizostavan dio njegova života, doktor Komarčić svake godine redovito skija, a dio njegove svakodnevice česte su i dugačke šetnje. - Ostalo mi je to iz djetinjstva – iz slavonskog sam mjesta Davora, a kad sam imao osam godina obitelj se preselila u Vođince kod Vinkovaca. Kad sam krenuo u peti razred, od našeg salaša pod šumom do škole imao sam pet kilometara, a i kasnije kad sam u Vinkovce krenuo u gimnaziju, od željezničkog kolodvora do škole pješke smo prolazili tri kilometra, prisjeća se.

Vremena su tad bila teška, dodaje, ali su uspomene koje nosi lijepe. Osim toga, što teže čovjek prolazi kroz život, ističe, to je bogatiji, pa kad se danas prisjeti tih trenutaka, ili skromnih studentskih dana, ne bi ih mijenjao za ugodniji život. - Treba to proživjeti i preživjeti, čovjek se na taj način izgrađuje i jača, smatra. Nakon studija u Zagrebu, u Čakovec je došao odraditi liječnički staž. Plan da će se vratiti u Vinkovce pao je u vodu kad je upoznao suprugu Rajku, te se 1977. godine doselio u Šenkovec, gdje i danas živi, a ubrzo su stigli i sinovi Karlo (40) i Luka (33). Jedino što u svojem 40-godišnjem međimurskom stažu još nije uspio savladati je, priznaje, kajkavski govor. - Ostao sam štokavac jer mi je kajkavski stvarno teško naučiti – ne bih ga htio unakaziti, dodaje ugledni liječnik.

Izvor stresa danas je politika

Iako se početkom '90-tih godina i sam, kao član Demokršćanske stranke, otisnuo u političke vode, taj je je izlet kratko trajao. Danas je politika, ističe doktor Mirko Komarčić, samo izvor frustracija. - Pogledajte Sabor, razinu njihovih diskusija... to je doista razočaravajuće. Ljudi su s pravom ogorčeni jer se političari bore samo za sebe i uopće nemaju osjećaj za narod. Ta se frustracija svugdje osjeti, s kim god sjeo na kavu, na piće s dečkima nakon nogometa, ne možete se toga riješiti, kaže, ne skrivajući razočaranje.

Danak koji zbog toga plaćamo u sve brojnijem odlasku mladih ljudi i sam je osjetio na svojoj koži – mlađi sin Luka (33), diplomirani informatičar, prije nekoliko je godina otišao najprije u Kanadu, a nakon toga na put oko svijeta prekooceanskim brodom na kojem radi na održavanju informatičkih sustava. - Na nekoliko se radnih mjesta u domovini opekao – nije dobivao plaću, a jednom je nakon nekoliko mjeseci saznao da nije čak bio ni prijavljen. Kad je odlučio otići jako nam je bilo teško, znao sam otići u njegovu sobu i zaplakati, pitati se hoće li se ikad vratiti...  Ali, sad smo se pomirili s time, danas je srećom lako komunicirati i kad ste jako udaljeni, tako da se redovito čujemo. Osim toga, na internetu u svakome trenutku mogu vidjeti gdje je trenutno njegov brod, pa sam mirniji, kaže.