Zdravstvo 13.02.2018. 06:20. Zadnja izmjena: 13.02.2018. 06:20.

Ponos bonice

Rudolf Hranilović i Jadranka Hranilović Petričić: Vrijeme samo za obitelj i masline s Iža

Kad je mladi student medicine, rodom iz Podturna, na četvrtoj godini studija u Zagrebu ugledao prekrasnu Dalmatinku, crnku s otoka Iža, sam je sebi rekao: to će biti to!
Bilo je to krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, a Rudolf Hranilović (71), dr. med., specijalist internist - kardiolog i supruga Jadranka Hranilović Petričić (68), dr. med., spec. oftalmologije, iza sebe imaju punih 46 godina braka, četvero djece i troje unučadi, a zajedništvo su iz privatnoga života četiri desetljeća uspješno prenosili i na poslovni plan. Uvijek s jasnim ciljem – napraviti sve što je u njihovoj moći za svakog pacijenta. 
Ipak, otkako su u mirovini otprije četiri godine, njihovo je vrijeme rezervirano samo za obitelj, a dok se jednogodišnja unučica Lana prebacivala iz bakinog u djedovo naručje, za list Međimurje rado su se osvrnuli na svoje radne i umirovljeničke dane. 

TRDI MEĐIMUREC

Povratak u Međimurje nakon studija doktoru Rudolfu Hraniloviću se podrazumijevao, a iz Zagreba se kući vratio s dalmatinskom snehom. - Kad su to čuli u Podturnu, moju su mamu jako isprepadali da su Dalmatinke lijene! Međutim, kad je upoznala Jadranku, brzo je na to zaboravila, prisjeća se doktor Hranilović.

Suprugova obitelj odmah ju je prihvatila kao svoju, nadovezuje se doktorica, a vodeći se rečenicom na koju je naišla u jednoj knjizi – gdje god dođeš, naći ćeš zemlju i ljude koje možeš voljeti – Međimurje je brzo postalo njezin dom. Baš kao što je to ostao Iž gdje su bili njezini roditelji i sestra. - Rudijeva mama ubrzo je, nažalost, preminula, i tad sam čak na kratko pomislila da možemo otići negdje drugdje, u Dalmaciju, možda Sloveniju ili Njemačku odakle su nam stizale ponude. Međutim, Rudi je trdi Međimurec i shvatila sam da ćemo ostati tu, govori umirovljena oftalmologinja.

Najveću promjenu u odnosu na kraj iz kojeg dolazi osjetila je, kaže, u klimi i u mentalitetu ljudi, a posebno je se dojmila međimurska složnost.  - Činjenica da je bolnička zgrada podignuta samodoprinosom građana, pružala je osjećaj da svakog Međimurca možeš doživjeti kao nekoga svog. No, znali su mi reći da imam jedan zgodan običaj – kad bi mi se nešto svidjelo rekla bih 'mi, Međimurci', a kad mi se ne bi onda bih to promijenila u 'vi, Međimurci', smije se doktorica.

OTVORIT' PA VIDJET'

S radom su u čakovečkoj Bolnici počeli i prije nego što je izgrađena nova zgrada, u starom Feštetićevom zdanju. Rudolf je na poziv tadašnjeg ravnatelja doktora Franje Debana specijalizirao internu medicinu, te kasnije i kardiologiju, a dr. Deban 'zaslužan' je i za Jadrankino zapošljavanje.

Prošlih se vremena rado sjećaju, jer su prolazila u slozi i međusobnom uvažavanju.
- U Bolnici je nekad bilo svega 180 zaposlenika, i svi smo se međusobno poznavali – od portira do liječnika. U kuhinji je radila jedna kuharica iz Podturna, ona me čak zvala Rudek... Stvarno smo bili kao velika obitelj, iako smo tehnički bili neusporedivo slabiji nego danas. Osim EKG-a i rengena nismo imali ništa, pa kad bi netko došao s bolovima u trbuhu, mogli smo samo napraviti tzv. nativnu snimku abdomena. Sjeli bismo tad i raspravili što ćemo, a doktor Petar Ozretić znao bi reći: - A šta da ti kažem – ne znaš ti, ne znam ja, otvorit ćemo pa ćemo vidjeti! Iz današnje perspektive mogu reći da smo na taj način spasili mnoge ljudske živote, kaže R. Hranilović.

SEKUNDE ZA ODLUKU

Odluke koje dijele život od smrti dugo su bile dio njegove svakodnevice, ponekad ih je donositi trebalo u svega nekoliko sekundi i reagirati brzo, stručno i odlučno. I danas se sjeća savjeta doktora Debana – najprije preispitaj sebe, jesi li napravio sve što je u datom trenutku bilo moguće. Ako jesi, čist si pred sobom, a ostalo je Božja volja... 
Njegova je trajna ostavština i pionirski pothvat, jedinstven model brze intervencije za pacijente s infarktom miokarda.

- Tadašnja ravnateljica Doma zdravlja, doktorica Nevenka Krčmar nabavila je prvi reanimobil, a s obzirom na to da smo puno surađivali s međimurskim liječnicima u Zagrebu, osobito prof. dr. sc. Mijom Bergovcem, tu smo suradnju poželjeli i konkretizirati. Međimurje je bilo prva županija u kojoj je taj sustav uspostavljen, a izuzetan je doprinos doktorice Krčmar, koja je cijelu hitnu službu posložila tako da nam bude dostupna 24 sata na dan. Kad bi nam pacijent s infarktom došao na odjel, mi smo u roku pola sata kretali prema Kliničkoj bolnici u zagrebačkoj Dubravi, pojašnjava.

DRUGI, TAKOĐER DOBAR, FILM

Možda zbog posebnog stresa koji je u svojoj specijalizaciji prolazio, doktoru Rudolfu Hraniloviću posao danas više ne nedostaje. 

- Produžio sam radni vijek do 67. godine, a imao sam i neke ponude privatnih poliklinika. Ali, sad sam u skroz drugome filmu... ne nedostaje mi posao. Često odlazim na Iž, tamo je mali maslinik o kojem se brinem, radimo i domaće maslinovo ulje, a uz unuke Lanu, šestomjesečnu Anju i trinaestogodišnjeg Lovru, vrijeme mi je ispunjeno, govori. Na to će se odmah nadovezati supruga, pa reći: - Moj Hranilović vam sve daje za obitelj. Sjećam se riječi moje pokojne mame: "Dico, mi ćemo vam pomoći da stanete na svoje noge, a dalje se snalazite..." 

Ali Rudi tako ne razmišlja, svojoj je djeci uvijek na raspolaganju. Možda zato što je jako rano, sa svega dvije i pol godine, ostao bez oca.

ENERGIJA

Iako je i ona mislila da je odradila svoje, nedavno se ipak ponovno aktivirala u jednoj privatnoj poliklinici. 

- Rudi je presudio, on me motivirao da prihvatim poziv. Radim po potrebi, nekoliko puta tjedno – taman koliko mi treba – i da zadržim svoje sposobnosti i da se osjećam korisno. Jer, odlazak u mirovinu, koliko god se čovjek na to pripremi, nagli je rez nakon kojeg se čovjek osjeti izolirano i na neki način otpisano. Liječnika se kad odu u mirovinu nitko više ne sjeti, zar je doista tako teško okupiti nas jednom na godinu kao što to imaju običaj primjerice prosvjetari, pita se Jadranka. 
Još u punoj snazi, uz posao će zadovoljiti i žeđ za društvenim kontaktom koji joj je nedostajao, a vremena će i dalje ostajati dovoljno za djecu i unuke. Pa i za skorašnju obnovu kuće u koju, kažu, nisu ulagali 35 godina. Nisu stigli, niti su se time opterećivali – obitelj i posao uvijek su im bili na prvome mjestu.

Nezamjenjiva teta Kata

U obitelji s četvero djece – Tomislavom (45), Jasnom (43), Markom (35) i Anom (29), privatne i poslovne obaveze liječničkome paru nije bilo jednostavno usklađivati. Rudolf i Jadranka mogli su se, kažu, osloniti na Rudolfovu stariju braću Stanka i Augustina i na njihove supruge, a nezamjenjiva im je bila Katarina Gelo, od milja teta Kata, koja je čuvala djecu kad bi se roditeljima poklopile iste smjene.  - Još smo uvijek jako povezani, ona je doista jedna posebna žena, ističu supružnici Hranilović.

Mali vam je jako dobar

Na karijere svoje djece Rudolf i Jadranka Hranilović nisu nikad utjecali. Jasna je diplomirana ekonomistica, najmlađa Ana magistrica agronomije - smjer vinogradarstvo i vinarstvo te trenutno u australskom gradu Adelaideu kraju privodi doktorski studij. A sin Marko krenuo je očevim stopama, te je danas internist-kardiolog zaposlen u Županijskoj bolnici Čakovec. 

Nisu ga roditelji vidjeli u medicini - 'ležala' mu je matematika, pa su ga pokušali usmjeriti u elektrotehniku. I sam je bio istog mišljenja, sve do mature, kad je obznanio da će ipak i on u medicinu. 

- Ma kud te vrag nosi! To sam mu prvo rekao. Ali, danas je dio odličnog kardiološkog tima u Čakovcu kojeg predvodi doktor Branko Ostrički, i stvarno su ekipa koja grize. Uz odličnu naobrazbu, Marko ima usađenu i empatiju koja je izuzetno važna u ovome poslu, i veliko mi je zadovoljstvo kad me ljudi sretnu u gradu, pa kažu – 'mali vam je jako dobar', ponosno će doktor Rudolf Hranilović.