Svjetski dan bubrega: Iskustvo jedne pacijentice s dijalizom i transplantacijom

Povodom Svjetskog dana bubrega koji se obilježava 12. ožujka obratila nam se tajnica Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Međimurja Marija Lesinger. Ove godine, zbog koronavirusa, akciju mjerenja krvnog tlaka i šećera u krvi nisu održali, te svoju poruku javnosti prenose putem medija. Jedna od deset odraslih osoba ima kroničnu bubrežnu bolest stoga sve upućuju na preventivne intervencije koje uključuju rane preglede, nadzor krvnog tlaka i šećera u krvi kao i liječenje popratnih bolesti.

Pacijentica hemodijalize Županijske bolnice Čakovec podijelila je svoje iskustvo s dijalizom i transplantacijom.

- Sjetim se često kako smo bili mladi, veseli, zaneseni životom i stvaranjem svog osobnog života. Sama udaja bila je čin novog života. Udaja, radno mjesto i svi ostali poslovi oko domaćinstva su me oduševljavali, ali došlo je nešto neplanirano! U bolnici mi je dijagnosticirana progresivna bolest bubrega. Prolazile su godine rada, a time i mnoge brige oko zdravlja. Slijedile su mnoge operacije da sačuvam bubrežnu funkciju. 20 godina proletjelo je i opet nova spoznaja. Došlo je do kroničnog zatajenja bubrega. Pomiriš se i s tim. Ugrađen mi je kateter, a potom i AV fistula kako bi se omogućio pristup dijalizi. Dijaliza je trajala pet godina uz veliku pomoć liječnika naše bolnice. Jednog dana pred Božić stiže poziv da se javim u KBC Rebro na transplantaciju. Eto transplantacije! Transplantacija je bila uspješna, te sam osjetila da za mene dolaze ljepši dani. Moje iskustvo govori da sam lijepo živjela s transplantiranim organom. Radila sam poslove koje mi je situacija dozvoljavala, zahvaljujući mome suprugu koji me je cijeli život ohrabrivao. Dosta sam s njime putova te osjetila ljepotu života. Ali dolazi opet ono s čime se transplantirani ne mogu samo tako pomiriti. Zbog čestih infekcija transplantirani bubreg je toliko oštećen da je ponovno potrebna hemodijaliza i sva prilagodba oko nje. U svemu tome imam sreću da me na dijalizi dočekala ona ista ekipa liječnika i sestara koji su mi mnogo pomogli na prvoj dijalizi prije 12 godina. Najveća sreća je u tome što me moja obitelj još uvijek voli i brine o meni, a pogotovo suprug koji me i nakon tih godina muka i boli još drži kao kap vode na dlanu!, posvjedočila je.