Zdravstvo 05.03.2017. 09:09. Zadnja izmjena: 11.03.2017. 08:44.

Majčinim i(li) očevim stopama

U obitelji Smilović iz Čakovca petero liječnika: Tko je doktor u kući? Naravno, mama!

Bila je 1985. godina. Mlada Čakovčanka Višnja Horvat bila je na četvrtoj godini studija medicine. Upravo je dobila smještaj u studenskom domu u Cvjetnom naselju u Zagrebu. U sobi su već bile dvije djevojke. Sjedila je, tog dana, za stolom i učila... kad joj na vrata zakuca - stasiti Dalmatinac.

FORA S MORA

- Od ranije je znao moje cimerice, pa je nešto svratio do njih. Ušao je onako, samouvjereno dalmatinski, kao macho. Nije se predstavio, bio je valjda udomaćen, a ja sam bila nova. Okrenula sam se i nastavila učiti, nezainteresirano. On je pitao cimerice: "A tko je ovo, kako se zove?" Nisam ni na to reagirala. No, on je izašao i na vrata naše studentske sobe dopisao moje ime. To mi je bilo fora. Bio je zgodan, mlad, završavao je medicinu - opisala je svoj susret s Joškom Smilovićem iz Katuna, mjestašca uz kanjon Cetine, buduća dalmatinska snaha Višnja Smilović.

OD VAĐENJA KRVI DO PORODA

Vjenčali su se, dobili prvoga sina Marina, i karijeru započeli u Splitu. Naime, Joško je bio u vojsci na Lastovu. Bio je u to vrijeme jedini liječnik na udaljenom otoku, s tisuću vojnika i tisuću civila. Rješavao je sve, od vađenja krvi do poroda! Kad je završio, počeo je stažirati u Splitu, no, nije bilo perspektive; na zaposlenje se dolje čekalo i po pet godina. S druge strane, u Višnjinom rodnom Čakovcu bila je velika potražnja za liječnicima. Prvo je krenula Višnja, a za njom uskoro i Joško.

Prvo se zaposlio kao liječnik obiteljske prakse u Domašincu, no, još od Lastova, zanimale su ga kirurške struke. Stoga se javio na natječaj za specijalizaciju ortopedije. - Prije mene nije bilo ortopedije u čakovečkoj Bolnici, bila je samo ambulantno, dolazili su liječnici iz Varaždina. Tako sam počeo od nule. Uveli smo mnogo toga što se tu nije radilo - kaže.

Danas je primarijus, magistar znanosti, specijalist ortopedije i supspecijalist traumatologije lokomotornog sustava. Svi već znaju da "kad zagusti, zoveš Joška". Zanimljivo, riječ je i o talentiranom slikaru, zaljubljenom u impresionizam. Razmišljao je i o likovnoj akademiji, no, evo što je prevagnulo u izboru profesije: - Medicinske sestre i doktorice su u ono vrijeme, kad sam bio mlad, imale puno ljepše odore, nego danas; one tregere i šoseke... danas toga, nažalost, nema, kaže Joško Smilović.

Njegova supruga postala je specijalistica epidemiologije. Rukovoditeljica je djelatnosti epidemiologije pri Zavodu za javno zdravstvo Međimurske županije. I ona kaže kako ovdje prije nje nije bilo epidemiologije u današnjem obliku. Njezina odluka za studij medicine bila je nešto drugačija. Roditelji su joj umrli mladi, te ju je prigrlio Srećko Franin, tetin suprug. Bio joj je susjed, a mnogi ga pamte kao dugogodišnjeg voditelja ginekologije naše Bolnice.

EPIDEMIOLOZI KAO DETEKTIVI

- Imao je velik utjecaj na mene. Bio mi je kao drugi otac. Kao djevojka, s 15 godina, imala sam tešku upalu jajnika. On me liječio, pa sam izbliza vidjela i zavoljela liječnički poziv - kaže. Izrazito voli svoj posao, koji je pomalo detektivski. Sve je dobro dok je dobro, kaže, no, kad se pojavi zaraza koja se može proširiti valja ekspresno djelovati. Mnogo rade na prevenciji, a primjerice kad mikrobiolog izolira meningokoknu sepsu ili je ustanovi liječnik na temelju kliničke slike, jure u bolnicu kako bi u što kraćem vremenu pronašli sve osobe bliske zaraženoj. Reagiraju i na ugrize raznih životinja, tj. na bjesnoću, ubode, salmonelozu...

Joško i Višnja imaju dva sina, Marina i Dinka, i obojica su doktori medicine, kao i Marinova supruga Melani Smilović. Upitali smo roditelje jesu li poticali djecu na studij medicine. - Nisam djecu usmjeravala u medicinu, čak sam ih možda i odgovarala. No, Marin je još u osnovnoj školi govorio da će u medicinu. Dinka smo upisali u matematičku gimnaziju, pa je ipak završio u medicini. Rekla sam im ako su već odabrali to, neka onda barem ne uzimaju iste specijalizacije kao i mi, neka nađu svoj put - kaže Višnja Smilović, a Joško potvrđuje da ih nisu nimalo "gurali" u medicinu, te da su Dinka, baš suprotno, pokušali "gurnuti" u matematiku i fiziku. No, krv nije voda. Evo što kaže stariji, Marin Smilović:

- Odrastao sam u takvom okruženju. Imali smo šprice, zavoje, igrali se njima i zamatali se. Oduvijek sam želio samo medicinu - kaže. Danas je specijalizant kliničke radiologije u čakovečkoj Bolnici. Dvoumio se između radiologije i neke kirurške djelatnosti. Marin se nakon stažiranja zaposlio u hitnom bolničkom prijemu.

BILO IM JE SUĐENO

- Tamo mi se iskristaliziralo što želim, jer sam imao doticaj sa svim granama. Radiologija nije toliko stresna, a opet ima jako puno mogućnosti. Naime, u njoj je mnogo moderne tehnologije koju obožavam, pa sam spojio ugodno s korisnim. Osim toga, postoji supspecijalizacija interventne radiologije i tu se ulazi i kirurški pa možda jednog dana, nadam se, završim u tome - kaže Marin, izrazito vedra osoba koja voli putovanja, dobru glazbu i druženje. Krajem prve godine studija počeo je hodati s budućom suprugom Melani, koja se prebacila s riječkog na zagrebački studij medicine. No, znali su se od ranije. Išli su u isti razred srednje škole u Čakovcu i bilo im je suđeno! Melani se rado prisjeća tih dana.

- Skupa smo učili za prijemni na medicinu, često se čuli. Pričali smo o budućem studiju na jednoj kavi, "kako bi bilo dobro da postanemo liječnici, vjenčamo se jednoga dana i imamo kći Lauru - kaže Melani. I doista, sve se ostvarilo. No, desilo se i ljepše nego što su sanjarili: danas je uz kćerku Lauru, tu i njihov maleni sin Luka! Melani je rođena u Austriji, a u Međimurje je stigla u sedmi razred osnovne škole. U obitelji nema liječnika, no, kaže da su joj roditelji Zlatko i Suzana Rihtarec bili silna podrška. Danas je specijalizantica dječje i adolescentne psihijatrije u čakovečkoj Bolnici.

- Odmalena se želim baviti djecom, to je bio moj san. Nisam razmišljala ni o čemu drugom. Prvo sam počela s psihijatrijom u Zavodu za javno zdravstvo, a potom sam prešla na dječju psihjijatriju. Više nam dolaze adolescenti, ali bavimo se i psihološkom prilagodbom djece, od hiperaktivnosti do pogrešaka u odgoju djece. Pokušavamo pomoći toj djeci na različite načine. Velik je problem u novije vrijeme i anoreksija; ne samo kod djevojala već i kod mladića. Tu su i problemi s depresijom, koji često dugo budu neprepoznati, ovisnost o internetu, igricama... Nažalost, mnogi nam se jave tek kad je već dosta kasno, kad mladi počnu gubiti kontakt s realnim svijetom. Teško je uočiti liniju kad je nešto postalo ovisnost, no vidi se kad se osoba počne zatvarati, zanemarivati školu ili čak higijenu - kaže Melani Smilović.

Obitelj Smilović sjajno ju je prihvatila te kaže da uz njihovu pomoć baš sve može. I malena Laura već liječi svoje plišance. Ima medicinski pribor i to ne običan; tu je čak i dječja respiratorna maska!

AKO BAŠ TREBA KRPATI, ONDA TATA USKAČE

- I ja budem doktorica - kaže bez razmišljanja Laura, kojoj su tri i pol godine. Jedino otvoreno pitanje, zasad, je hoće li liječnik biti i njezin četveromjesečni brat Luka, kojega je po dnevnoj sobi "nunala" baka Višnja. Majka Melani kaže da će djeci dati da sama biraju, ali će ih upozoriti kako je riječ o teškoj profesiji, punoj odricanja. Čak bi možda, dodaje, radije da krenu drugim putem.

Upitali smo članove obitelji Smilović i tko je liječnik u kući. Odgovor je bio jednostavan: - Mama! Mama je uvijek mama, ako govorimo o prehladama, gripama i ostalim bolestima. A ako baš treba krpati, onda uskoči tata!, složni su mladi Smilovići.

Višnja Smilović prisjetila se kako je Marin razrezao ruku na staklenim vratima kad je imao 13 godina. Bio je kod kuće s pet godina mlađim bratom i sestričnom. Nazvao je hitnu pomoć, sam zaustavio krvarenje i zamotao ranu, pronašao broj osobe kod koje je bila majka, sam otišao s djelatnicima hitne dok je ona tražila muža... Na kraju je Joško Smilović šivao Marinove tetive. Šivao je i Dinkovo čelo i razgibavao mu lakat kad ga je razbio.

ZALJUBIO SAM SE U MOZAK

Peti doktor medicine u obitelji Smilović je mlađi sin Dinko. No, njegov je put nešto drugačiji; zanima ga znanost.

- Otkad znam za sebe, želim u znanost. Iznimno me privlači to što možeš pronaći nešto što nitko prije nije znao, a korisno je za druge. Pri kraju srednje škole dvoumio sam između medicine i molekularne biologije. Svaki se liječnik na svom odjelu na neki način bavi znanošću, u kliničkim istraživanjima. No, ja želim bazičnu znanost. Upisao sam medicinu iz altruističnih pobuda. Na drugoj godini studija, tijekom kolegija Temelji neuroznanosti, zaljubio sam se u mozak! Volontirao sam na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga, koji djeluje pri Medicinskom fakultetu. Vodio sam i studentsku sekciju za neuroznanost, te volontirao u Udruzi za oboljele od Alzheimera. Jednostavno sam osjetio poziv - kaže Dinko Smilović. Završio je fakultet, stekao titulu doktora medicine i trenutno stažira na KBC-u Rebro. No, cijelo je vrijeme budno pratio što se događa na institutu za istraživanje mozga. Dočekao je raspisivanje natječaja, javio se te je odabran za asistenta, što uključuje i izradu znanstvenog doktorata!

- Ovo je ostvarenje moga sna, prelazim na institut. Istraživat ću kako funkcionira pamćenje, kako sačuvati neurone od propadanja, bolju dijagnostiku Alzheimera... tamo se osjećam kao doma. Pokušat ću naučiti apsolutno sve, proći sve odjele i tehnologije. Konačni mi je cilj jednoga dana imati svoj laboratorij, biti kreator svojih istraživanja i sam ih provoditi - kaže Dinko koji nema djevojku liječnicu, već socijalnu radnicu.

TENIS S PROTEZOM KUKA

Cijela obitelj okupi se barem jednom mjesečno, kad iz Zagreba dođe Dinko, a često i svi zajedno posjete njega. Druže se, ručaju i igraju s djecom. Kad krenu medicinske rasprave nema svađe, jer svatko komentira sa stanovišta svoje grane medicine. Mlađi uvažavaju starije, ali imaju i svoja razmišljanja. Prije bi se, kažu, "posvađali" da su iste specijalizacije. No, ne forsiraju medicinske teme. Žustrije su im, kažu, rasprave o (lošem) stanju u Hrvatskoj. Svatko se bavi nekim hobijem. Marin se uhvati gitare, Dinko klavijatura, Višnja pjeva u Pjevačkom zboru Josip Štolcer Slavenski, te kod kuće s unukom Laurom, a Joško rekreativno igra tenis s pacijentima kojima je operirao kuk! Za slikanje J. Smilović trenutno nema vremena, ali stara ljubav nije ugasnula i doći će dan...