Alojz Novak, jedan od najnagrađivanijih međimurskih vinara

Znali su grofovi Zrinski gdje će saditi vinograde: u Velikom Kozlovčaku, dijelu Svetog Urbana na kojem se danas prostiru vinogradi Alojza Novaka (68) i njegove obitelji koja u okviru tvrtke No-vin trinaest godina proizvodi vrhunska vina. Prema broju medalja u 2010. godini, Alojz Novak je među najnagrađivanijim vinogradarima Međimurja, a tijekom posljednja dva desetljeća obitelj je osvojila 70-ak medalja za najvina.

U tih 70-ak kolajni nisu uračunate pobjede koje su još prije 90-ih ostvarivali u Sloveniji, i to u konkurenciji - vitezova vina. Zlata i srebra predstavljaju krunu uloženog truda i priznanje da su vina zaista vrhunac kvalitete, no pred nama je priča koja nije slutila dosezanje ovako sjajnih vrhunaca. Pred nama su tijekom razgovora bili skromni ljudi, škrti na riječima hvale o sebi i darežljivi toplinom dobrodošlice.

Alojz Novak o goricama i njegovanju trsova naučio je najvažnije još kao dijete.
"Često sam kao dječak radio u tuđim vinogradima jer sam rođen u ovom kraju u kojem je vinogradarstvo osnovna poljoprivredna grana. U obitelji čuvamo prešu kojom je radio još moj djed i na kojoj je ugravirana 1814. godina. No, nekada nisam ni pomišljao da ću živjeti od vinogradarstva i podrumarstva.", priča Alojz Novak koji je 35 godina radnog staža ostavio u Sloveniji. Padom Jugoslavije, pale su i sve nade u ljudskost i poštenje koje je ovaj čovjek gajio.

3 MILIJUNA KILOMETARA DO VRHUNSKOG VINA
"Nakon godina provedenih u Kmetijskoj zadruzi u Ormožu, gdje sam radio kao traktorist, zaposlio sam se u bivšem Ljubljana - transportu kao vozač šlepera. U 35 godina radnog staža, prošao sam oko 3 miljuna kilometara po cijeloj Europi te po Iraku i Iranu. Godine 1986. moje poduzeće “posudilo” me kao vozača i u tadašnji DDR. Moj kamion i tvrtka za koju sam radio bili su moj dom i domovina. Za to vrijeme, supruga Marija se doma, uglavnom sama, mučila s dvoje djece: našim sinom Franjom, rođenim 1962. godine, i kćerkom Marinom, rođenom 1972. godine. Iznenada, 1990. godine ostajem bez posla kao prvi tehnološki višak u svom poduzeću. Prodali su moj kamion, moje radno mjesto... i ja sam kao Hrvat prvi došao na red za tzv. “čekanje”. Dvije godine sam proveo na “čekanju”, a potom i dvije godine na burzi, i to je vrijeme kojeg se nerado sjećam.", priča naš sugovornik dok ga uspomene počinju gušiti. U mislima je došao do najbolnijeg trenutka, kad su mu nakon dvije godine čekanja Slovenci poslali kuvertu s dokumentima:
"U kuverti je bila radna knjižica i puno dokumenata koje nisam ni pažljivo pregledao, nego sam odmah drugi dan sjeo na vlak i krenuo za Ljubljanu. Na adresi na kojoj sam se trebao javiti dočekao me naoružan čovjek i grubo me uputio kamo moram ići... a tamo, na nekom šalteru, su mi rekli da se moram javiti na hrvatsku burzu rada te da su sve uplate iz moje plaće ostvarene u minulom razdoblju, zapravo, uplaćivane Hrvatskoj. Teško je opisati riječima kako sam se tada osjećao. I danas taj osjećaj nije ništa lakši... To je pravo lice Slovenije. Takvi su bili prema svima koji nisu Slovenci.", kaže Alojz.

ZEMLJA ZRINSKIH
Alojz Novak okrenuo se oko sebe i - zagrlio zemlju s koje je potekao:
"Imali smo tek nekoliko čokota i malo zemlje u to vrijeme. Da situacija bude gora, nismo ni mogli odmah otkupljivati zemlju za vinograde jer je Agromeđimurje još uvijek imalo monopol. A nije bilo ni novca. Ono što je stizalo tih teških godina iz Slovenije uskoro nije bilo dovoljno ni za svakodnevni kruh. Polako, počeli smo kupovati ari zemlje i saditi vinograd. Počeli smo i prodavati vino, ali na malo... litar po litar.", priča Alojz dodavši da je obitelj tek krajem devedesetih osjetila na standardu silan rad koji je uložila, i to putem vala državnih poticaja.
"Uzimali smo kredite i polako se kretali unaprijed, međutim, neke kredite otplaćujemo i danas. Uz sve poslovne poteškoće i barijere, mučilo nas je i to što živimo u zabačenom, zaboravljenom kraju. Godinama je trajala borba da dobijemo asfalt koji smo davno prije toga otplatili i zaradili. Ali, to je posebna priča.", dodaje Alojz.

NEMA TU PUNO PAMETI, IMA PUNO RADA
Na pitanje koliko nove tehnologije donose vinarima, A. Novak odgovara:
"U našim vinima nema puno “tehnologije”. Dobro grozdje treba dozoriti i - imaš dobro vino.", kaže ovaj jednostavan čovjek koji je, ipak, imateljima dobrog grozdja priskrbio pomoć stručnjaka. Bio je jedan od prvih u Međimurju koji je shvatio da je važno - učiti:

"Kao član upravnog odbora naše udruge Hortus Croatiae, zalagao sam se za dolazak stručnjaka u Međimurje koji će našim vinogradarima prenijeti znanje, ali i dati kvalifikaciju koja im je bila potrebna da se nastave baviti ovim poslom. Organizirali smo niz tečajeva te dobili diplome koje nisu bili samo “papiri”, već su nam omogućavali napredovanje u ovoj struci.", pojašnjava naš sugovornik koji je s kćerkom Marinom i “na papiru” postao degustator, što znači da su osposobljeni za procjenjivanje vina. U okviru Hotus Croatiae organizirali su i tečajeve za sommeliere, tj. “konobare vina”, kako definiciju ovog znanja pojašnjava Alojzova kćerka Marina.

ŽENA S TISUĆU ZVANJA
Petnaestak godina Alojzu pomaže i kćerka Marina - žena koja vlada s nekoliko profesija. Nakon što se školovala za električarku (za male kućanske aparate), Marina je postala i kuharica, a potom završila i tečaj za šivačicu. Danas proizvodi vrhunska vina i kaže da se taj posao ne razlikuje od onih za koje ranije osposobljavala - tek kad nešto naučiš, shvatiš da imaš što učiti cijeli život.

"Kad sam bila dijete, s majkom sam okopavala vinograd po žezi i dok mi je znoj curio niz leđa, govorila sam: “Mama, čim prije to prepiši na mene da sve prodam!” Zato, ne mogu reći da je ovo bio moj san, ali, eto, dogodilo se i sada više ne bih prodala ništa. Nijedan čokot!", kaže Marina koja sa suprugom Vladom pomaže ocu u velikom poslu s 20-ak tisuća trsova. U vinogradima Novakovih nižu se redovi bijelog pinota, traminca, žutog muškata, sauvignona, chardonnaya, rajnskog rizlinga, graševine, pušipela te, odnedavno i zelenog silvanca.

Marina ima i jednostavan odgovor na pitanje zašto su međimurska vina najkvalitetnija u Hrvatskoj i zašto smo po vinima (međimurskih!) već odavno Europa:
"Marljivost je odgovor na to pitanje. Međimurec kam god dojde dela najbolje i najpoštenešje kaj more i - to je to. Naši su ljudi išli u Njemačku s 8 razreda osnovne škole i postajali poslovođe. Zašto? Zato što su bili radišni. Tako je i u ovom poslu koji traži roba. Kad nismo na zemlji, u podrumu smo, i tako cijele godine.", kaže Marina koja je još kao dijete iskusila težinu života u prelijepom, zabačenom kraju. Nekada je majka pred njom čistila snijeg kako bi onako malena mogla proći do glavne ceste i do škole. Pješice.

"Sjećam se da me jednog zimskog dana mama pitala je li mi teška torba, da mi je ponese. Odgovorila sam da mi nije teška, boreći se sa snijegom ispred sebe koji je trebalo pregaziti. Tek kad sam došla u školu, shvatila sam da sam krenula bez torbe. No, imala sam sve petice. A današnja djeca imaju sve - od prijevoza do grijanja u novim školskim zgradama i često čujem roditelje kako se žale da neće učiti.", priča Marina.

KAD MARIJI ZAMIRIŠE

Vino ove kuće je bijeli pinot i njega najviše vole popiti njegovi njegovatelji - Marina i Alojz, dok Marija Novak čašu tek primiriše. Kad nakon mirisanja da znak potvrde, tek tada su Alojz i Marina potpuno sigurni da su napravili dobar posao.

"Vrlo rijetko i vrlo malo pijem vina. No, katkad ga pomirišem u čaši, odmah znam je li dobro ili ne.", kaže Marija Novak, a njezina kćerka dodaje:
"Svako vino koje mami zamiriše zaista je i uspjelo. Ima nos!"
U Velikom Kozlovčaku, pod snijegom, spavaju trsovi. Sanjaju o zlatu koje će uznijeti s prvim suncem do ruku ovih ljudi koji će to toplo zlato pretopiti u - vrijednost.