BOŽIĆ NA FARMI OBITELJI IVICE KOČIŠA U OTOKU

U vožnji do farme obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Kočiš u Otoku dekorativna rasvjeta na svakom koraku jasno obilježava – blagdan je, kroz osvijetljene prozore proviruju okićeni borovi, tu i tamo usamljen par žurnim korakom odmiče niz ulicu noseći zamotuljke u rukama... Božić je.
No, samo dok se ne prođe kroz velika klizna vrata farme izvučene koju stotinu metara izvan tkiva sela, čarolija Božića nestaje. Tu je sasvim uobičajeno radno predvečerje. Krave ne znaju da je blagdan. One već po instinktu, po unutarnjem satu farme stanu pred vrata izmuzišta, a na izlasku iz izmuzišta lijeno gegaju do ponuđene sjenaže, smjese...
Obitelj Kočiš, Ivica i Ljiljana te njihovo troje djece – Tanja (18), Dejan (15) i Ivana (9), egzistencijalno sasvim ovise o farmi krava muzara.
OPREZNO DO PEDESET
Na farmi je osamdesetak glava, 28 krava je u mužnji, deset još u suhostaju, ostalo je podmladak – telad, junice, pokoji bikić u usputnom tovu... No, nije to pun kapacitet farme, kaže Ivica:
- Tu bi trebalo biti pedeset krava u mužnji, nismo daleko, još deset-dvanaest komada i tu smo negdje, ali kakva je situacija – bolje je ne zalijetati se. Moramo biti oprezni, mi potpuno ovisimo o toj farmi, Ljiljana i ja samo uredno prijavljeni, a to znači da s te strane imamo troškove kao i svi drugi zaposleni...
Da bismo mogli postaviti farmu na 50 krava u mužnji, trebalo bi nam više zemlje. Sad obrađujemo 30 hektara na 99 parcela. Trebam li bilo kome objašnjavati što to znači? Drndam se s traktorom od Podbresta do Goričana...
STARCIMA DA, HOBISTIMA NE
- Mi smo u jako rizičnom položaju – dodaje Ljiljana – jer zasad uspijevamo na tim površinama pripremiti hranu za naše krave, ali ne možemo računati ni s kakvom rezervom. Ako udari suša... Godišnja nam je proizvodnja na 180.000 litara. Znate da mi kosimo sve sjenokoše na području Donjeg Kraljevca! Nemaju ljudi tamo više krave i sad, s jedne strane - to je za nas dobro...
● A što je s druge strane, što nije dobro?
- Nije dobro to što ne možemo uredno dobiti poticaje za sve što obrađujemo. Isto je kao i kod drugih farmera – za pola zemlje u najmu nema papira, a onda nema ni poticaja... A i te poticaje bi trebalo postaviti drugačije. Mi smo farmeri. Nemam ništa protiv da se starcima koji još rade, imaju kravicu ili dvije i od njihovog mlijeka plaćaju svoje čekove, sami sebe izdržavaju i nisu socijalni slučaj, daju poticaji. Protiv sam toga da se poticaj daje onima koji doma onako, iz hobija, imaju tri ili četiri krave, a zaposleni su...
KEMIJAMO...
No, Kočiši se ne žale na svoju poziciju. Nakon četrnaest godina rada na farmi (upravo im je počela petnaesta godina kako su farmeri), Ivica procjenjuje koliko su daleko došli:
- Mi sad još kemijamo da bismo se pokrili u poslovanju. Mogu reći – negdje smo na pozitivnoj nuli, još otplaćujemo kredit, pritisak je to, ali kad se osvrnem – pa moji su starci od mehanizacije imali samo – gumenjaka! Za zapreči... Mi sad imamo sve što nam treba, a evo – moja Ljiljana kad je došla za snehu – smijali se budete – rekla je prasici haaaš! A sad...
- Istina je – potvrđuje Ljiljana - pa moji doma imali su samo kokoši. Nisam bila vična poljoprivredi, a vidite, svemu se čovjek nauči i moram vam reći da mi je lijepo baviti se ovim poslom. Nije mi žao što smo to počeli...
NEMA BOŽIĆNICE
● Je li gazda kuće (Božić je) podijelio kakve božićnice, nešto za pod bor?
- Ima onih koji bolje od nas znaju podijeliti božićnice – kaže Ivica - makar žive od nas. Vidjeli ste na televiziji. Od željeznice nadalje. Veći gubitaši - veće božićnice. Šalu na stranu – svaki od nas farmera trebao bi pogledati kako je tko od nas krenuo i što danas ima. Makar su danas iznimno niske otkupne cijene mlijeka - sad je na jedvite jade dogovoreno da se digne zaštitna cijena za 10 lipa, pa je cijena najboljeg mlijeka 2,3 kune plus 79 lipa državnog poticaja, nešto smo ipak priskrbili.
Kemijamo da bismo bili pozitivni u poslovanju, a pozitivni smo zato što se sav posao obavlja unutar obitelji. Dobro bi došlo da možemo zaposliti nekoga. Čak ima i interesa, ali u našim računicama ne ostaje dovoljno novaca da bismo uredno zaposlili nekoga sa strane.
DVA STRAHA
● Na skliskom ste tržištu, čega se najviše bojite?
- Bojimo se bolesti koja bi nas onemogućila u radu i bojimo se neplaćanja. Sa svime ostalim već se znamo nositi. Tiskaju nas rate kredita jer svoje obveze moramo podmirivati, a zbog toga nas mljekoprerađivači imaju u šaci. Znaju oni da mi iz svoje kože ne možemo iskočiti, da moramo otplaćivati kredite, pa onda nismo ni ravnopravni u pregovorima o cijeni mlijeka. Tko može reći – e, sad vam nećemo isporučiti mlijeko! Dan, sedam dana ili više? Nitko! Još malo, i otplatit ćemo mi kredite. Onda će razgovor o otkupnoj cijeni biti sasvim drugačiji...
Marijan Belčić

DEJAN NASTAVLJA

Ljiljana i Ivica zapravo su sretni farmeri. Sretni jer znaju što i djeca žele. Cure vole zaći na farmu, osnovnoškolka Ivana je mala, ali pomaže kad i što treba, Tanja koja se školuje u Prelogu za ekonomisticu sve zna, ali je rekla da farma nije njen budući život. Dejan je odlučio: upisao je smjer poljoprivrednog tehničara u Gospodarskoj školi u Čakovcu i odlučio biti farmer, a u svoje ime i u ime svojih seka daje jednu hrabru izjavu:
- Meni se ovaj posao dopada i dobro mi je na farmi. Posebno na traktoru... Evo, mama i tata mogu ići na more ako žele, mi (on i sestre, op.n.) možemo obaviti sve što treba dok su oni na moru. Sigurno...