Dobra kooperacija i pravovremeno plaćanje, pa posel ide!

Uvijek kad se u javnom medijskom prostoru pojavi kakva atraktivna prispodoba "a što mi to sve uvozimo" da bismo se prehranili, na kratko se vrijeme okrene pažnja javnosti k poljoprivrednicima. U ovom slučaju – svinjogojcima. Naime, zapravo se zatvara oči pred činjenicom da je već jako dugo uzgoj svinja u Hrvatskoj u opadanju, danas se više uvozi svinja nego ih se othrani u tovilištima naših poljprivrednika.

Uvozi se odojaka za popuniti "Dalmatinu" od Zagreba do Splita, a i za "brendirane" (prave domaće) pršute uvoze se svježi svinjski butovi, više od 220.000 komada godišnje. Hrvatska poljoprivredna agencija pred godinu i pol zabilježila je 1.754.000 svinja u uzgoju, već do jeseni 2016. godine taj je broj pao za okruglo 300.000 grla, premda se svinjogojstvom (još) bavi skoro 130.000 gospodarstava.

Svinjogojci nemaju posebne potpore za uzgoj tovljenika, u sustavu su "priznate" samo krmače, u programu potpore ih je (bilo do nedavno) 65.632 na skoro osam tisuća gospodarstava. S tim brojem krmača nemoguće je napuniti domaća tovilišta s odojcima.

No, s druge strane, za ocjene HPA da se javljaju znaci oporavka u svinjogojstvu i tovu junadi, u Međimurju se može naći primjere, baš recept po kojem se ipak isplati – puniti tovilišta.

Dragutin Mesarić iz Male Subotice sa suprugom Biserkom (tako je svi znaju, premda je "krščeno" Ana) već dvadeset godina tovi svinje u kooperaciji. Nekad s "Agromeđimurjem", danas s Tvornicom stočne hrane Čakovec koja je preuzela svinjogojsku proizvodnju "Agromeđimurja".

Nije uvijek bilo dobro, kaže Dragutin, ali nije niti "šarao" s kooperacijom, krize su se nekako premostile, a uvjeti koje ima danas su – uvjeren je – recept za oživljavanje domaće proizvodnje svinja:

- Tovim po 350 komada svinja u turnusu, ljeti je zbog komocije svinja dvadesetak komada manje u tovilištu i ja sam zapravo partner TSH-u sa svojim objektom i svojim radom. Objekt i ruke, to je moje, a odojke, hranu, veterinarski nadzor i struku daje TSH. Otkako iz beličkog reprocentra dolaze odojci čovjek se može s voljom posla primiti. Genetika koju imaju je odlična, odojci dolaze s prosječno 24 kile žive vage, za 110 dana tovari se svinje težine od 110 do 115 kilograma... Smjesa koju dovoze je besprijekorna i velim vam: može se... S ovim poslom zarade se dvije pristojne plaće. A ne hodamo nikome na posel: doma sam, svoj sam, radim po svojoj volji... Ima ljudi koji su mislili da se u ovom poslu mogu obogatiti preko noći. Takvi su svi propali. Nama je prednost što nismo imali kredite, pa se preguralo i kad je bila kila žive vage ispod svake cijene.

- Sad ne treba ništa pregurati. Uz dobre odojke i hranu i korektan rad sve ide kak' treba, a najvažnije je: utovarim tovljenike na kamion, za dan dva me zovu da su mi platili na račun sve! Znate, da se ljudima plaćalo, ne samo kooperaciju, nego i sve drugo u poljoprivredi, mnogi ne bi zapusliti zemlje i ispraznili štale i tovilišta... Za niskih cijena možda bi se nešto više radilo, pa onda i zaradilo. Ne puno, ali za pristojan život dosta.

Kakva je sada naša kooperacija, imamo vremena i za sebe i za nešto ratarastva, za voćke, čak imamo i svoje črno tikvino koščično olje... Mi znamo sve delati, ali mora se znati: samo pošten odnos prema seljaku može očuvati našu poljoprivredu.

U Bogdanovcu, nekad "najstočarskijem selu Međimurja", danas se samo na tri gospodarstva muze krave. Muzlo se nekad i na gospodarstvu obitelji Hunjadi, ali danas supružnici Mirjana i Drago imaju baš dvije djelatnosti koje su, eto, opet "krenule". Na gospodarstvu i u jednom iznajmljenom tovilištu u kooperaciji s čakovečkom TSH u tovu imaju skoro 400 svinja. A i devet svojih krmača i kvalitetnog nerasta, te u kooperaciji s Industrijom mesa Ivanec (IMI) još i 42 grla junadi u tovu.

Drago je zet na očevini supruge Mirjane, u poslu je naslijedio tasta:

- Već dvadeset i pet godina se bavimo tovom, što svinja što junadi, pa se nakupilo i svakakvih iskustava. Sjetite se: dva put su nam cijene svinja u prošlosti padale na 6 ili 7 kuna za kilu žive vage! Kako sada poslujemo je dobro. Dobri su partneri i za tov svinja i za tov junadi, makar ugovori nisu isti. Za tov svinja TSH nam osigurava sve, nemam prigovora, odojci koje dopremaju iz reprocentra u Belici su dobre kvalitete, smjesa je dobra, a da je viša za koju lipu cijena kile prirasta ne bi se bunili... Ma, šalim se, sad je 60 lipa, a može se po tovljeniku zaraditi do 60 kuna... Za "ruke i objekt". Kad se sve skupa izračuna, to su samo u tovu svinja tri dobra radna mjesta...

S tovom junadi za IMI je drugačije. Oni dopremaju telad za tov, prosječno 230 kilograma žive vage, uvozna je, jer – to već svi znaju – u Hrvatskoj nema teladi za tov. Mljekare se uništilo, krave rasprodalo i poklalo, pa se sad telad uvozi. U devet mjeseci mi moramo nahranimo junad na 550 kila žive vage, ostvarimo od 9 do 11 kuna po kili prirasta, s time da koncentrat doprema IMI, a na petnest hektara zemlje koliko imamo sami pripremamo silažu, sjenažu, šrot... Kila kukuruza prodana kroz meso je najisplativija, jedino tako i možemo, jer na malo zemlje se ne može živjeti od ratarenja... S druge strane, za zemlje imamo pravi gnoj, ne troši se na umjetni... Tov se sad isplati, za razliku od mljekara koji imaju krave, puno više posla, brige, a cijena mlijeka je nikakva... Bojim se jedino, a tako se može čuti najave, da će nam ukinuti poticaj za tov junadi jer se telad uvozi. A domaće nema. Ne znam što će se onda dogoditi...