DRAŽEN TOPLIČANEC IZ TOTOVCA - UZGAJIVAČ MEĐIMURSKOG KONJA

Na imanju Dražena Topličanca iz Totovca ima svinja, ukrasne i domaće peradi, kunića i ukrasnih golubova, a vrh krune u tom životinjskom carstvu čini pet kobila, domaće, međimurske pasmine. U 17 godina, koliko se bavi uzgojem konja, kroz njegove je staje prošlo trideset grla. Trenutno u staji ima kobile Ričku, staru 12 godinu, Lindu staru 5 godina, Zori su 3 godine, a kobila Sana ima 4 godine te njeno ždrijebe Santa 7 mjeseci. Konje, rekao nam je, prije svega drži i uzgaja iz ljubavi. Ponešto mu i rade, ali ne baš previše:
- Moje kobile uglavnom služe za prijevoz svega potrebnog za rad u polju i proizvedenog na imanje. Za to bi, kad bi se radilo samo o tome da ih držim zbog toga, bila dovoljna i jedna. Ali ja ih uvijek držim više. Znaju one sve raditi. Ako baš zatreba, mogu s njima i orati, drljati, vući klade. No, to danas više gotovo ni ne rade. Danas se na polju sve radi traktorom. Ja ga nemam, ali uvijek mi kod takvih radova pomogne netko od susjeda ili rodbine.
Odakle ta ljubav za životinje, a posebno konje?
- Konje volim od malih nogu. Oduvijek živim u selu i još kao mali znao sam im se diviti kad su u zapregama elagantno kasali cestom. Tako se osjećam i danas kad upregnem svoje kobile, pa one laganim kasom prođu kroz selo. Pedeset i neke godine tu u Totovec doselio je moj tetak Franjo Belović. On je držao konje, pa je i nama uvijek pomogao kad je nešto trebalo. Često sam znao biti kod njega kad se nešto radilo s konjima. Nakon što sam završio s vojskom, poželio sam i ja imati svoje grlo, pa sam kupio kobilu od foringaša Ivan Škvorca iz Podturna. Bilo je to 15. travnja 1992. godine. Dobro se sjećam i toga da je bila srijeda. Škvorc je još u to vrijeme s konjima prevozio pijesak i šljunak. Ta prva kobila koju sam kupio zvala se Zora. Prije šest godina uginula je od zapetljaja crijeva. Ali sam imao njeno potomstvo, pet ženki i jednog mužjaka.
Bavite se uglavnom uzgojem konja. Koliko Vam to oduzima vremena jer ste rekli da jedva imate vremena za razgovor za novine?
- Ne radi se samo o konkretnoj brizi o njima, nego i o proizvodnji hrane i osiguranju svega ostalog što je u uzgoju potrebno. Ja držim samo pet grla. Možda bih mogao i više, ali im želim osigurati maksimalne uvjete, prehranu i njegu. Hranu za njih proizvodim sam, pa i na to ode dosta vremena. Tim više što nemam mehanizacije, pa mi tu u pomoć uskače rodbina, prijatelji, pa i susjedi. Znate kako je to kod radova u polju. Meni netko pomogne u jednom, ja njemu u drugom i tako to ide nekako. A sad, pred zimu, je najviše posla. Treba spremiti kukuruz, stelju, na polje odvesti gnoj za jesensku brazdu, pa preorati oranice... Malo je više slobodnog vremena zimi.
Što sve uzgajate kao hranu za životinje koje držite?
- Na oko 3,5 hektara oranica i livada sijem kukuruz, ječam i tritikal te nešto zobi. Imam i livade za sijeno te sijem lucernu. Od svega toga, ništa ne prodajem, nego iskoristim za konje, svinje, kokice (ukrasne i domaće), kuniće, golubove.
Kod nas kod uzgoja konja prevladava uglavnom štalni uzgoj. A što je s ispašom?
- Štalni uzgoj je puno zahtjevniji od onog kombiniranog s ispašom. Ali mi ovdje nemamo dovoljno velike površine za pašnjake. Tamo gdje ih ima uzgoj je puno lakši jer su životinje veći dio godine na ispaši i nema baš puno brige oko njih. U Posavini su, recimo, konji osam mjeseci vani, na pašnjaku. Oni imaju Bogom dane uvjete za to. Kod nas bi pola Međimurja u tom slučaju trebalo pretvoriti u pašnjake.
Bavite li se onda ičim drugim osim konjima?
- Pa i ne baš. Evo, nekad sam igrao odbojku, ali sam prestao s tim kad je došlo više obaveza. I danas me zovu da igram za veterane, ali nemam vremena. Član sam uduge uzgajivača međimurskog konja i udruge uzgajivača malih životinja u Nedelišću. Odem na izložbe s konjima i golubovima, i to je uglavnom sve.
Dio konja iz uzgoja ste i prodali. Kakav je to osjećaj kada takva životinja odlazi s gospodarstva?
- Čujte, teško mi je kad odlaze. Svakome tko kupi moje grlo za daljnji rasplod zaželim sreću i nije mi jako žao zbog prodaje. Ali ako netko kupuje za klanje, onda mi nije baš svejedno. A opet, na drugoj strani, živjeti se mora i nešto treba i prodati. Dio od spomenutih 30 grla i kupio sam s namjerom da ih dohranim i prodam. Ali to je mali dio. Oko 70 posto grla bilo je iz mog uzgoja. Samo ove godine imao sam troje ždrebadi, bilo ih je nekad i četiri na godinu. Dobro je da sad dobivamo i poticaje, po 2.000 kuna po grlu. No, isplata baš i nije redovna.
Gdje su sve završili Vaši konji?
- Ako mislite na Međimurje, onda je to Ivanovec, Štrukovec, Mali Mihaljevec, Dekanovec. Jedan pastuh je prodan u Lipik.
Prolazeći Međimurjem, dobiva se dojam da danas ima puno više konja nego je to bilo prije desetak i više godina. Je li to tako ili nam se samo čini?
- Općenito, konja ima više, ali ne međimurskog. Dosta je proširen fond, ali ostalih, sportskih, jahaćih životinja. Kod međimurskog konja nije toliko povećan broj koliko je bitno što je podmlađen fond. Svakako u tome veliku ulogu ima i Udruga. Uz pomoć nje, mi uzgajivači te pasmine rješavamo sve svoje probleme.
Sada ste u četrdesetoj godini. Još ste relativno mladi. Dokle se namjeravate baviti uzgojem međimurskih ljepotana?
- Sve dok fizički budem mogao brinuti za njih. A dalje ne znam. Ali, kad sam ja u pitanju, barem jedan konj mora biti u staji.
R. Topličanec