Furdijevi iz Domašinca: Mi smo čuvari međimurskog konja, jer nije život samo posao i zarada

Otac i sin, imenjaci, Josip (48) i Josip (20) Furdi iz Domašinca, zanimljivi su poljoprivrednici. Strukom su obojica metalci, Josip (stariji) radi u jednoj bravariji u Čakovcu, a Josip također u jednom metalskoj tvrtki u Čakovcu kao CNC-operater, a poljoprivreda im je – kažu - hobi. I opet, ne poljoprivreda koja daje obitelji dopunski prihod, već je češće i dopunski trošak, jer sve što rade u poljoprivredi treba im za održavanje ljubavi prema zavičajnoj baštini, prema - međimurskim konjima!

Peta godina ide otkako je kupio, kaže Josip (st.), dvije omice u Totovcu, od uzgajivača Dražena Topličanca: - Mislio sam, takva mi je bila životna situacija (umrla mi je bila prva supruga), moram se s nečim baviti, zaokupiti se, a što drugo nego nešto u poljoprivredi, pa mi smo po korijenu svi iznikli iz poljoprivrede. I uzeo sam te dvije žrebičke... I sin je pokazao jaku volju za to, a kad sam već razmišljao što i kako, pomislio sam – mi smo oduvijek imali doma konje (da znate kakav je moj deda bio konjar!) – idem uzeti konje. I kad već uzimam, onda idem uzeti međimurske, jer čitao sam da ih moramo sačuvati, ipak je to naše blago, naša starina i naslijeđe... 

Tako je počelo, a danas dva Josipa u Prvomajskoj ulici u Domašincu, na dva grunta drže četiri konja. Prvokupljene Sila i Lira stasale su pod rukom oca i sina u prelijepe primjerke visoke uzgojne vrijednosti, a takvo im je i porijeklo: iz kontroliranog su uzgoja Udruge uzgajivača međimurskog konja "Međimurec", dvije vranke kakve u zapregu ne mogu postaviti konjogojci u pola Hrvatske. 

No nabavilo se još nešto, opet – kako Josip (st) kaže - što je naše: u jednoj su štali Sila i Lira, u drugoj Grom, dvogodac omak pasmine hrvatski hladnokrvanjak i Zita, osmomjesečna omica, žrebička rekli bi Međimurci, također pasmine hrvatski hladnokrvnjak.

I ti konji su poljoprivreda Furdijevih, ali i ponešto usput: - Mi najviše što radimo zemlje, radimo radi konja. Treba sijena, slame, zobi, kukuruza, mi smo na selu, tradicijski živimo i uz to se – uz svakodnevni posao i uz taj naš hobi – uz malo truda prehrani i svinje, perad, sve što nam za potrebe domaćinstva treba. Konji su zadovoljstvo, hobi, pa i više od toga, mi smo čuvari međimurskog konja, jer nije sve u novcu, nije život samo posel... 

Josip mlađi je šutljiviji, ne zna objasniti kako je planula njegova ljubav prema konjima, ali od petnaeste godine je uz njih i danas se rijetko nađe mladić koji je umješan kao on: na njegovu riječ idu i Sila i Lira, Grom će na riječ dići nogu (što je važno kad se čiste i obrezuju kopita), a ni najmlađa Zita njemu se, što bi se očekivalo za osmomjesečno ždrijebe, ne otima, već i ona pokazuje visok stupanj socijalizacije, premda je k Furdijevima došla s podravskog pašnjaka preplašena i nenaučena na kontakt s čovjekom.

- Naučili smo ih voziti, samo mala još ne zna za ham - kaže Josip (ml.) - uz staru kobilu koju je tata kupio kad i Silu i Liru. Staru profesoricu smo prodali dalje, sad s njom uče opet ljudi mlade konje voziti. Lijepo je kad se po polju ide sa zapregom, tako se može uživati u prirodi, a i ujahane su... Mi se imamo s čim poštimati...