Građane će dotući i crvena peronospora i crna kuga
Moralnost (poštenje), solidarnost, suosjećanje, pristojnost, umjerenost, uglednost, puritanizam, primjernost... prognani su, nesuvremeni pojmovi i ne tiču se – izgleda – privatnog života većine političara, sudaca ili – njih je u ovome kontekstu iluzorno čak i spominjati – tajkuna. Biti sucem bilo kojega suda - u od Hrvatske demokratskijim, nebalkanskim, nebanana sustavima, znači biti ugledan. Ugledna je ona osoba koja je na dobru, a ne na svakakvu glasu. Ugledna je časna, poštovana, uvažavana osoba, osoba primjernoga, uzornoga ponašanja. A takvo bi ponašanje - ispravni i primjereni postupci - trebalo karakterizirati političare, suce i ostale javne osobe u službi građana koji ih (k tome) plaćaju. U zapadnim, uređenijim, napose skandinavskim zemljama, ali i, primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu, nezamislivo je da se sudac druži s osobama nečiste biografije, nezamislivo je da se pojavljuje na opskurnim javnim mjestima, nezamislivo je da se negospodski, nedžentlmenski (nedamski) ponaša na javnim mjestima. Ni nakon što je sudačka kreatura Slavko Lozina dio stadionskog koncerta proveo plešući na stolcu, Državnom sudbenom vijeću nije palo na pamet o tomu čak ni raspravljati, a kamoli dripca kazniti. U zagrebačkom Vinodolu, smještenom u samome centru grada, nekoliko je poznatih sudaca u pol bijela dana bančilo. Bili su neugodno glasni, pripiti i bahati.
Prostiru se kao tepih
Demonstrirali su moć i nedodirljivost. Tko što njima može?! Nedodirljivi su jer imaju novca. Nedodirljivi su jer ih zakoni štite kao ličke medvjede čak i kad sude prema cjenicima koji samo što nisu izvješeni na vratima sudnica. Nedodirljivi su kada od zasluženih kazni oslobađaju tajkune i tajkunsku djecu. Nedodirljivi su i kada ne rade. Nedodirljivi su kada mafijaše tretiraju kao stupove društva. Nedodirljivi su jer ih čuva, ma što god radili, Državno sudbeno vijeće. Nedodirljivi su jer se politički i svakojako drukčije korumpirana vlast ne usudi društveno intervenirati u tu baruštinu. A kada je već nedodirljiva sudbena, zašto nedodirljiva ne bi bila i izvršna vlast?! Čitam u jednim novinama koje se kao tepih prostiru pod nogama SDP-a - kako je licemjerno zamjerati ministru Slavku Liniću to što je za novogodišnji provod izabrao glamurozni Dubai. Licemjerno je - tvrde – zamjerati predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću to što je jedan vikend proveo u džetseterskom skijalištu. Ili što se u zagrebačkom klubu Pepermint (u koji odlaze svi oni koji žele biti viđeni) naslikavao s prijateljima; tajkunom Emilom Tedecshijem i guvernerom Borisom Vujčićem. Zamjerati im dobar provod na mjestima koja 90 posto hrvatskih građana zbog siromaštva može samo sanjati – rezolutan je novinar - licemjerno je i pogrešno shvaćanje politike. Sumnji nema mjesta.
Tiče nas se kako Crkva troši
Stil vladanja, okolnosti u kojima se nalaze i premijer Milanović i ministar Linić te kontekst čitave priče ne dotiču se niti analitičara, a još manje protagonista. Nikoga se ne tiče kako prvi ljudi vlasti provode svoje slobodno vrijeme. Naročito ako sami plaćaju svoje račune. A Linić i Milanović ih plaćaju. Zna novinar. Plaćaju li ih i onda kada se nalaze u Tedes-chijevoj vili? Tko ima pravo spočitavati premijeru druženje s prijateljima, tajkunom i guvernerom? Nitko – rekao bi apologet vlasti. No, svi oni koji promišljaju politiku na temelju domaćih i svjetskih iskustava, svi oni koji shvaćaju odnose političkih vlasti s krupnim kapitalistima i bankarskim moćnicima, svi oni koji su itekako opečeni nevinim i „prijateljskim“ vikend druženjima - neće se, naravno, s odgovorom zaletavati. Dakle, koga se tiče kako političari provode svoje slobodno vrijeme i kako troše svoj (pošteno) zarađen novac? Tiče se svih neautističnih građana. Tiče se svih nas i kako Crkva troši novac. Tiče nas se kako popovi troše (naš) novac. Tiče nas žive li i troše li u skladu s moralnim ili političkim načelima koje nam poturaju pod nos svakoga dana. Kada su švicarskog tvorničara čokolade pitali u vrijeme 2. svjetskog rata kako živi, odgovorio je (otprilike): „Bolje od drugih, ali svakako ne u skladu sa svojim mogućnostima.“
A gdje je
Milanovićevo bazno poštenje?
Odgovorom zatečen novinar, pitao je tvorničara zašto ne živi u skladu sa svojim mogućnostima: „Mogu si, naravno, svaki dan priuštiti cijelu čokoladu, ali ja pojedem dnevno jednu ili dvije kockice. Mogu si priuštiti svaki dan jastoga, ali jedem uglavnom ono što jedu prosječne obitelji u Švicarskoj. Bilo bi nepristojno sjediti za bogatom trpezom dok milijuni ne samo da gladuju, već i gube živote“. Da, da, elementarno poštenje – o kojemu je prodiku održao i premijer u Saboru – u današnje vrijeme i u Hrvatskoj i u većem dijelu ostatka Svijeta u potpunosti je iščeznulo. Zašto bi se, je l’, premijer ili ministri trebali solidarizirati s građanima koji kopaju pokantama za smeće? Oni svoj novac i svoje vrijeme troše kako im se god prohtije. Brus! U zemlji blagostanja nitko ne bi ni primijetio da je ministar financija, poreznik koji „guli“ i najsiromašnije, otišao u Dubai, kao što bi se i šef Vlade bogate Hrvatske izgubio u masi skijaša. Pa i onaj švicarski tvorničar je, valjda, kao i Linić, kao i Milanović, zaradio i jastoga i čokoladu, ali ih svejedno – bez da je itko za to znao – nije upražnjavao. Zato što se htio solidarizirati. Zato što je htio biti elementarno ili bazično pošten. Zato što je shvaćao u kojem vremenu, u kojemu okružju i kojim okolnostima živi. To danas, usprkos šezdesetak godina nove evolucije, ne shvaća niti hrvatski premijer Milanović niti ministar Linić.
Kalvinist i nemoralist
Ta (ne)solidarnost nije – svjedoči slučaj švicarskog čokoladnog magnata – pitanje odnosa prema kapitalizmu, odnosno - neoliberalizmu, već pitanje (ne)pristojnosti i (a)moralnosti. Istina, nismo u ratnom, ali smo zato u – priznao je Milanović – izvanrednom, do bezizlaznosti apatičnom stanju. A to izvanredno stanje uzrokovao je na prvome mjestu manjak morala, a ne manjak novca. Dakle, odlazak u Dubai, u Pepermint ili u mondeno skijalište nije tehničko, već moralno pitanje, a danas tražiti od ove neoliberalne vlasti i njihovih apologeta da vode računa o moralu jest licemjerno. Zašto? Zato što samo amoralnošću tobožnji socijaldemokrati – čiji se šef deklarira kao liberal i politički kalvinist (ma što god to značilo, a ne znači, naravno, ništa ili još jednu beznačajnu Milanovićevu floskulu) – mogu sav teret krize svaliti na leđa sirotinje i pregaženog srednjeg sloja. Nemoralnost i politike, i (dijela) medija, i vjerskih institucija ogleda se i u činjenici da je masturbacija u najkriznijemu mjesecu nametnuta kao najvažnija tema u Hrvatskoj. U vrijeme dok se sve manje ljudi u Hrvatskoj može na-jesti do sitosti, popovi podmeću zdravstveni odgoj kao kost glodalicu i pri tome im ne pada na pamet odreći se dijela bajoslovnog bogatstva u korist sirotinje. „Na ispitu je demokratičnost društva, a konačno i mir u Domovini“ – baja ponovo s oltara kardinal Josip Bozanić, a bez da se srami sveg onog zlata na Kaptolu koje, naravno, nije na diku vjeri i Svevišnjemu, već na korist i utaživanje halapljivosti kaptolskih moćnika. Ovih se dana i mediji, i Crkva, ali i veliki dio što pozicijskih, što opozicijskih političara ponaša slično, protivno interesima puka koji im je stalno u ustima. Da ga ispljunu, naravno. Sve što su si međusobno izrekli predstavnici Vlade i Kaptola, vrh HDZ-a i SDP-a proizvodi smrad koji je sve teže podnositi. U vremenu i prostoru izgubljeni HDZ poručuje Milanoviću da „SDP treba s vlasti ukloniti kao crvenu peronosporu“, SDP uzvraća da je Karamarko predstavnik crne političke kuge. A što od toga imaju građani? Mučninu u želucu, prazninu u džepovima i gorčinu u srcu.
P.S. Točno prije 20 godina, 8. siječnja 1993. napisao sam prvo Pismo iz Zagreba pod naslovom „Kaj je s Tiskarom“. Otada pa do danas, u vašem i mojem Međimurju napisao sam više od tisuću kolumni. Bez zabranjenih tema, bez cenzure i bez uredničkih narudžbi. Pisao sam kolumne čak i kada sam bio u Južnoj Americi, Africi, SAD-u ili Australiji. U vrijeme Tuđmanove vladavine Međimurje mi je bilo jedina oaza u kojoj sam mogao izraziti svoje mišljenje koje – znaju vjerni čitatelji – nisam nikada iznosio u rukavicama. Kritičkim strelicama pogađao sam sve one koji su to – po mišljenju moje malenkosti – zaslužili. I bila su to – naravno – subjektivna mišljenja, kao što je, uostalom, svaki komentar, osim kada je nečiji diktat, subjektivan. Komentar je toliko intrigantniji koliko je pisac informiraniji, hrabriji, obrazovaniji, načitaniji i nadareniji. Jesam li griješio u prosudbama? Kao i svaki čovjek od krvi i mesa – jesam. Nije mi namjera docirati, već – provocirati, ne ostaviti vas ravnodušnima, potaknuti vas na mišljenje, bez obzira je li ono slično ili suprotno. Jurgec i Benčik dopuštali su mi pisanje i kada je list bio – zbog oštrine Pisama – pod političkim pritiscima. Zato im hvala. Prvih sto pisama objavio sam kao prvu svoju knjigu. Zbirka (prema vlastitom izboru) najintrigantnijih Pisama u posljednjih 18 godina bit će moja četvrta knjiga koju ću nastojati zgotoviti prije ljeta. Svako dobro svima vama uz, naravno, nova Pisma.
Izvor: 3011