Ivan Sabol iz Palinovca: Goji bobice sam posadio zbog kćeri i unuka

O poljoprivrednim temama u Hrvatskoj se u obično govori u tamnim tonovima, o teškoćama onih koji su u poljoprivrednu proizvodnju uložili novac i trud. Ključ za poboljšanje stanja u poljoprivredi je u polju državne politike, a zato i političkih polemika. Ali jedan relativno jednostavan savjet samim poljoprivrednicima je da se orijentiraju na originalne i neobične prozvodnje. Na to se odlučio Ivan Sabol iz Palinovca, njegova originalnost je proizvodnja goji bobica, voćne kulture porijeklom s Himalaje i Tibeta, smatrane superhranom zbog antioksidacijskog učinka. Jedu se sušene poput grožđica, ali se mogu i dodavati hrani i biti osnova za čaj. Proizvodnja je razvijena u Kini, ali i u južnoj Americi. U Hrvatskoj je ona još posvemašnja rijetkost, uz Ivana, a i on je na samom početku, njome se ozbiljnije bavi tek jedan proizvođač. Osim što novost na tržištu daje značajnu priliku, za Ivana odluka da se upusti u nešto nepoznato ima još jedan značaj, to je svojevrsna avantura, a ujedno i terapija. Kaže:

- Radni vijek sam počeo kao tesar, to sam izučio, ali sam 70-tih otišao u Njemačku, tamo se osposobio za preciznog mehaničara i radio u koncernu Siemensa. Kad sam se vratio 90-tih godina sam se okušao u nekoliko djelatnosti, uz podršku supruge Danice, danas nažalost pokojne - imao sam gostionu, pa tekstilnu prozvodnju, a onda se vratio građevinarstvu, ugradnji izolacije i pregradnih zidova. Vratio sam se i tesarstvu i to me umalo stajalo života – 2002. godine sam pao s četvrte etaže na betonske stepenice. Sreća je što sam uopće ostao živ, a i liječnici su se bojali da ću ostati nepokretan. Teškoće su i ostale, rukama mi i sad prolaze žmarci, nemam u njima onu finoću pokreta koju traže moji zanati. Ali ne mogu mirovati, moram nešto raditi i odlučio sam se za poljoprivredu, ali ne za ono čime se već drugi bave, nego za ovo što je kod nas još novost.

Sklonost prema zemlji ima pretpostavke u obiteljskoj tradiciji, roditelji Marija i Antun bili su značajni svinjogojci, držali su tristotinjak svinja, u ugovornoj proizvodnji za PZ Čakovec. Ivan je u tome imao ulogu kao građevinar: - Ja sam im 1974. godine napravio automatizirani objekt za 300 svinja. Danas tu proizvodnju nastavlja brat Antun, i on sada ima tri stotine svinja, u suradnji s "Vajdom".

Te crte tradicije ima i u tome što Ivan drži i kokoši na otvorenom i patke. Ali uzgoj biljke goji je nešto drugo. Tu je trebalo krenuti ispočetka i to doslovce. - Kupio sam dvije parcele, od hektara i od hektara i pol, na različitim krajevima mjesta. Obje su bile zarasle u šikaru, počeo sam ih krčiti krajem 2013. i početkom 2014. godine i zasadio 3 tisuće grmova. Goji treba saditi u zato pripremljenu rupu, što je dosta posla s obzirom na ovaj broj biljaka. Isprva sam to naručivao od drugih, a onda sam kupio strojeve i počeo sam bušiti. Trebalo je položiti i 8 kilometara cijevi za navodnjavanje kap po kap i žičanu ogradu dugu 1,2 kilometra, 2 pumpe i agregat. Bilo je to ulaganje od 300 tisuća kuna.

Kod trajnih nasada treba pričekati da se uloženo počne vraćati, tako je i s goji bobicama. Nagrada je zasad simbolična, prvi urod je iznosio 50 kilograma. Neki su susjedi zato sumnjičavi, pitaju što će mu to. Ivan i ne stavlja sve na jednu kartu, na svojim parcelama ima i tisuću grmova aronije, 70 oraha, po 250 stabala trešnje i šljive, i nekoliko tisuća grmova peruanskih jagoda, još jednog egzotičnog voća. Ne pomaže baš što je aronija lani stradala od mraza pa je tu izostao dragocjeni prihod. Nekima je šteta dijelom nadoknađena, ne i Ivanu – on kaže da to ovisi o tome ima li se tko zauzeti za vas i još će pisati Ministarstvu poljoprivrede. Dodaje: - Ni sin Blažen nije baš uvjeren da mi ovaj poduhvat treba. On ima auto školu i prijevozništvo, situiran je pa kroz to gleda na moju odluku. Ali ja osjećam da treba, a i ne radim to samo za sebe i zbog sebe već i za kćeri Ivanu i Suzanu, a i za unuke, oni će  ubirati plodove ovog ulaganja. Treba i strpljenja, biljakama treba vremena da puste korijen i ojačaju, ali će već u drugoj berbi svaki grm dati oko kilogram ploda, a za tri do četiri godine i 8 kilograma.

Isprva je Ivan namjeravao proizvodnju kupcu isporučivati u neprerađenom obliku, ali se već odlučio na još jedan korak, napravit će i svoju sušaru. Proizvodnja egzotičnog voća daje značajnu prednost na tržištu, kaže, jer ono nije zasićeno. Ne misli tu samo na hrvatsko, već i na europsko. I kad se proizvodnja uhoda i bude davala značajnije količine ne bi smjelo biti problema s plasmanom, to znači niti pritiska otkupljivača, a i krajnjeg kupca, o čemu se inače u Hrvatskoj dosta sluša, posljednjih dana i s posebnim povodom.