Ivan Šopar, umirovljeni učitelj, pčelar i prvi instruktor međimurskih pčelara

U Međimurju nema pčelara koji ne poznaje Ivana Šopara (87) iz Čakovca. Jer, za njega se može reći da je zapravo začetnik novog pčelarstva u Međimurju, pčelarstva koje se temelji ne samo na nasljeđu pčelarskih vještina ili pčelinjacima obiteljskih predaka, već na znanju i edukaciji kojom se put do dobrih rezultata u pčelinjaku ispravlja, čini prohodnijim i izbjegavaju zamke najskupljeg učenja na "pokušajima i pogreškama".

Zanimljivo je: I. Šopar nije "pčelar od rođenja" ili baštinik obiteljske tradicije u pčelarstvu, već se s pčelarstvom počeo baviti relativno kasno, u mladosti su mu, kaže, bili drugačiji prioriteti:

● PRVO EGZISTENCIJA

Školovao sam se za ljevača, a zatim sam studirao politehniku u Rijeci... Pčele su u moj život ušle iza moje tridesete, do tada - nije bilo vremena. Radio sam na dvije - tri škole, gradila se kuća, stvarala egzistencija za obitelj. Radio sam u radničkom sveučilištu, u gimnaziji, u graditeljskoj školi, u OŠ Strahoninec...

Predavao tehničko crtanje i elemente strojeva, tehničku kulturu primarno, fiziku, čak i biologiju i kemiju. Takve su bile okolnosti, puno se radilo izvan jedne, uske struke, a uvijek sam bio sklon povezivati teorijska znanja s praksom. Čemu znanost ako nema poveznice s praksom, čemu sijati pšenicu po betonu!?

● UMJERENO STROGO

Priznajem, nisu me uvijek učenici baš voljeli. Tražio sam pedantnost, preciznost i ustrajnost, a s druge strane puno je truda trebalo da se djeci održi koncentracija, motiviranost, da se im prepoznaju sklonosti...

Seosku sam djecu posebno poticao da idu u školu dalje, da se školuju za liječnike, inženjere, u mojoj dosljednoj "strogoći" mnogi od onih koje sam prepoznao kao potencijal su me poslušali.

Jer čuvao sam u svom poslu ego djeteta, nikad si nisam dopuštao da se dijete osjeti poniženim pred razredom, jer kada se uvažava dječja osobnost, uvijek su i natprosječni rezultati. Tu sam se ja "nalazio", to je obilježilo prvu polovicu mog vijeka...

● HOBI I TERAPIJA

Pčele su se pojavile prvo kao hobi. Dobro, hobi su mi i dan danas, a ne izvor egzistencije, a ponekad mislim, evo u ovoj visokoj dobi: da nije pčela, bi li uopće još bio živ?! Jer pčele su me "povukle" u prirodu. U terapijsko okruženje u kojem – ako je svakodnevni život "čaša žuči", onda je kod pčela ona "čaša meda", pa se tu ne radi o zaradi, nego o tome da, kaže Njegoš "... čaša žuči čašu meda ište, smiješane, najlakše se piju!"

Ima poteškoća u pčelinjaku uvijek. Bolesti, uginuća, vremenskih nepogoda. Imam 85 pčelinjih zajednica i matičnjak s dvadesetak zajednica... Doma u Čakovcu, pa u Nedelišću, u Novom Selu na Dravi, na Pijavišču...

Sve to treba obilaziti, držati red, trošim više od punog radnog vremena za pčele kroz tjedan. Mogao bih racionalizirati, ali uz posao, pčelinjak je i užitak. Zimi se tek aktivnosti primire, onda su edukacije, sastanci, savjetovanja...

● NEMA U "NOMENKLATURI"!?

Pred dvadesetak sam godina išao u našu županiju s prijedlogom da se osnuje škola za pčelare. Znate što su mi rekli? Rekli su da toga nema u "nomenklaturi"!? Pa što onda!? Nisam se pokolebao, jer sam vidio da pčelarima treba znanja, savjeta, pomoć stručnjaka i s profesorom dr.sc. Nikolom Kezićem s Agronomskog fakulteta pokrenuo sam tu prvu pčelarsku školu! I kroz udrugu smo došli do prve generacije pčelara koji su dobili prve pčelarske diplome u Pučkom otvorenom učilištu i danas imamo zanimanje "pčelar" koje se upisuje u radnu knjižicu. I to su danas najuspješniji međimurski pčelari.

Mi u Međimurju imamo puno pčelara s obzirom na gustoću naseljenosti i na objektivno malo paše za pčele koja je na raspolaganju. Pčelarimo u otežanim uvjetima, malo je mogućnosti za profesionalno pčelarstvo, a puno me ljudi pita koliko treba košnica "za preživjeti" od pčela.

Iz iskustva: za obitelj treba barem dvjestotinjak košnica i to – na kotačima! Za pašom se mora ići u Liku, na Žumberak, na Banovinu... A ne daju pčele samo med. Tu je i propolis, matična mliječ, cvjetni prah, vosak. Ništa se ne smije baciti, sve je iskoristivo, čak i mrtva pčela! Ona je - hrana za ptice!

● ANTISTRESNA TERAPIJA

U finom tkivu prirode koje ima svoju međuovisnost bez pčela koje pokušavamo spasiti od otrova kojim se šprica usjeve i voćnjake neće biti ni nas! Zato mislim da ljude treba educirati, ne samom što je med, nego i što su pčele i koji je njihov značaj za nas, za cijelu prirodu.

Ljudi ne znaju odabrati – kad kupuju med – proizvod koji vrijedi! Nema meda koji košta 25 kuna za teglicu... Budite sigurni, to je patvorina! Međimurci sad imaju educirane pčelare koji ih poučavaju, pa su već u velikoj mjeri upućeni što je pravi med, digla se i potrošnja s pola kilograma po stanovniku godišnje, na kilogram...

Raste ipak svijest o vrijednosti meda i svih pčelinjih proizvoda, želim vjerovati da s tom sviješću raste i svijest što su pčele, koliko su važne za prirodu, za nas, jer čovjek bez prirode i izvan prirode nije kompletna osoba...

U prirodu se mora, u vrt, u voćnjak, u vinograd, treba držati i male životinje, sve to skupa čuva psihofizičko zdravlje čovjeka, priroda je najbolja terapija suvremenim stresnim stanjima, bolja je od svih farmakotika.

Pčele su tu u mojoj ljestvici vrijednosti – na vrhu piramide.