Kako razlikovati grinju akarinozu od zelene stjenice u vinogradu?!

Prema višegodišnjem iskustvu najvažniji štetnici životinjskog podrijetla u većini kontinentalnih vinogorja iz skupine kukaca i grinja su pepeljasti grožđani moljac (Lobesia botrana), šiškarice (akarinoza = Calepitrimerus vitis i erinoza = Eryophies vitis), te crveni pauk (Panonychus ulmi). Povremeno i lokalno se pojavljuju još i neke druge vrste, primjerice štetne ranoproljetne gusjenice (grbice, sovice) i cigaraš, a zadnjih godina bilježimo veće štete od krupne divljači (srne). Među njima su ekonomski najštetniji grinje šiškarice na početku vegetacije loze i gusjenice druge ili “ljetne” populacije pepeljastog grožđanog moljca, te se protiv njih redovito preporučuju i provode usmjerene mjere kemijske zaštite. Sredinom mjeseca svibnja često se poistovjećuju simptomi napada lozine grinje akarinoze sa lokalnom pojavom zelene stjenice u “zatravljenim” vinogradima. Grinja akarinoza je zadnjih godina sve veći problem u svim vinogradarskim područjima Hrvatske (uspješno se prenosi zaraženim loznim cjepovima), a ne vidi se golim okom zbog male veličine (svega 0,15-0,17 mm). Ove grinje već kod bubrenja pupova, koncentriraju se i napadaju vunu, a zatim mlade lozine izdanke. Mladice zato postaju kržljave, skraćenih među-koljenaca u “cik-cak” obliku (vidi fotografiju). Stoga se od pojave vunastog pupa do razvoja prvih listića vinova loza u relativno kratkom razdoblju mora u dva navrata zaštititi od akarinoze, a naročito osjetljive sorte (npr. sauvignon, graševina, silvanac zeleni, moslavac ili šipon i slično). Ipak, zadnjih se godina naročito polovicom svibnja mogu primijetiti štete od vinogradarima manje poznatog nametnika – zelene stjenice koja se usmjereno kemijski suzbija u zadnjem tjednu mjeseca travnja ili prvim danima svibnja, odnosno kada mladice osjetljivih a napadnutih sorata dosegnu 2-5 cm! Još tijekom svibnja 1994. godine u pograničnom međimurskom gradu Mursko Središće na stolnim su sortama grožđa uzgajanim na brajdama uz okućnice uočene neželjene promjene lišća nekih mladica koja je nalikovala štetama od akarinoze ili tripsa, odnosno abiotskim posljedicama zbog vrlo jake kiše, tuče ili fitotoksičnosti bakarnih fungicida. Tek pažljivim praćenjem i pregledima napadnutih mladica loze u narednim je godinama uočeno samo nekoliko primjeraka ličinki i odraslih oblika stjenica za koje je naknadno utvrđeno da pripadaju vrsti Lygocoris spinolae (prema starom nazivu Lygus spinolaï), iz porodice Miridae. Stjenice se hrane sisanjem biljnih sokova iz lisnih žila ili tkiva lista ili cvjetnih organa, a pritom u staničje loze ubrizgavaju enzime kojima uzrokuju različite deformacije. Samo nekoliko sezona kasnije iste su promjene uočene na vinskim sortama (prvo na sortama sauvignon, chardonnay, pinot sivi i rajnski rizling). Krajem druge i početkom treće dekade svibnja 2006. godine uočen je vrlo jako napad zelene stjenice na sorti Silvanac zeleni u Međimurskom vinogorju, te su na površini većoj od 3 ha zabilježene štete pri uroda grožđa 25-40%. Kod jednog manjeg vinogradara na 400 trsa sorte moslavac šteta na prinosu je bila veća od 60%. Stručna i znanstvena vinogradarska literatura rijetko opisuje zelenu stjenicu, a spominje se kao autohtona vrsta u pojedinim srednjeeuropskim zemljama (u alpskom području Švicarske, Njemačke, Austrije sjevernog dijela Italije i Slovenije).
Vrstu Lygocoris spinolae (Lygus spinola ) Meyer-Duer ubrajamo je u porodicu “mekokožnih” ili biljnih stjenica (Miridae). To je najbrojnija porodica raznokrilaca s 8.000 poznatih vrsta. Svojstveno za ovu porodicu je nježno i slabo hitinizirano tijelo, a najčešće su zelene ili svjetlo-smeđe boje. Duguljasto su ovalni kukci veličine 2-16 mm. Neke su vrste strvinari ili love živi plijen (predatori), ali najveći broj Miridae siše biljne sokove. Jaja odlažu u tkivo biljke, pri čemu jedna ženka odloži 30-100 jajašca. Neke se vrste štite kriptičnom obojenošću ili tako što izlučuju smrdljivu tekućinu kad se uznemire. Također nemaju naglašene “mrežaste” oči pa ih neki zovu “slijepe stjenice”. Zelena stjenica vinove loze je tipičan predstavnik navedene familije, pa tijekom godišnjeg ciklusa razlikujemo zimsko jaje, ličinke (nimfe) u pet stadija (L1-L5) i odrasle stjenice. Na skrovitom mjestu uz trsje vinove loze prezime u formi zimskog jaja. Jaje je mliječno bijele boje. Odrasle su stjenice (mužjaci i ženke) svjetlo zelene boje, duguljasto-ovalnog oblika, veličine svega 5-6 mm. Tek izlegle ličinke L1 su svjetlo žute, a razvojem mijenjaju veličinu i boju u zeleno-žutu.
Najčešće se štetne posljedice zelene stjenice ogledaju u nenormalnom rastu mladica zbog skraćenih internodija ili “cik-cak” porasta, uglato-rascjepkanom i deformiranom lišću, a nakon cvatnje se također vide izravne štete na grožđu u obliku osipanja bobica (npr. slično nedostatku bora) (vidi fotografije). Ishranom najmlađih nimfi (L1-L2) na otvorenim zelenim pupovima ili još nerazvijenom lišću najprije nastaju žuta, a kasnije smeđa, ubodna mjesta koja su vidljiva pomoću lupe. Ubodi se ubrzo šire u nekrotične zone, a rastom tkiva postaju različite forme i oblika. Rubovi tih rupa u lisnom tkivu su okrugli ili uglati. Sveukupan rast lista je zaustavljen, a izgledom deformiran i “potrgan”. Generativni organi prije cvatnje obično izgledaju sasvim zdravo, ali nakon cvatnje po grozdu može ostati tek nekoliko normalno razvijenih bobica. Naknadnim ubodom na formirane bobice nastaju tamne promjene boje kožice, koje porastom formiraju “pluto-ožiljak”.
Pri stadiju razvoja vinove loze E-H (prema Baggioliniu od intenzivnog porasta mladica do odvojenih grozdića) moguće je pronaći ličinke zelene stjenice L4-L5, uz pojavu tipičnih šteta na napadnutom lišću (često se prvi opisani simptomi na lišću pojave u razvojnom stadiju G). Najbolje je nimfe potražiti na najmlađem, još nedovoljno razvijenom lišću ili na cvjetnim organima. Ako se zelene stjenice loze uznemire, otpuštaju se i padaju na tlo, pa se na napadnutim organima relativno teško i rijetko pronalaze (“skrivene stjenice”). Obično se ličinke stjenice zadržavaju samo na jednom trsu, a pokretljivost im jako ovisi o temperaturi zraka (tijekom vrućeg i suhog razdoblja su pokretljivije). Na istom trsu mogu biti napadnute samo pojedine mladice, dok se druge normalno razvijaju i rastu. Izravne štete na grožđu se često primijete kad kukaca na lozi više nema, jer tijekom srpnja i kolovoza odrasli oblici zelene stjenice odlaze na alternativne zeljaste domaćine (npr. krumpir i nepoznate vrste korova). Krajem ljeta i početkom jeseni plodne ženke se vraćaju i ponovno odlažu zimska jaja na vinovu lozu.
Postoje strani podaci o štetnosti zelene stjenice na napadnutim mladicama loze u rasponu 35,0-99,1%. Početkom listopada 2006. godine smo istraživali negativan utjecaj zelene stjenice na urod i kakvoću grožđa i mošta na četiri napadnute sorte u Međimurskom vinogorju, na lokalitetima Vučetinec (moslavac), Trnovčak (sauvignon, graševina) i Robadje (silvanac zeleni). Prosječna težina grožđa i broj bobica po grozdu su bili značajno manji na trsju napadnutom navedenim štetnikom. Oštećeni grozdovi su težinom bili lakši 72,59-82,32%, a broj bobica je na takvom grožđu bio manji 69,30-85,77%. Sadržaj sladora u oštećenom grožđu je bio veći u rasponu 3-14 Oe, a sadržaj ukupnih kiselina također veći za 0,08-2,85 g/l. Nije bilo razlike u pH-vrijednosti mošta među stjenicom napadnutim i zdravim grožđem.
Među insekticidima koji se s ograničenjima smiju koristiti u integriranoj proizvodnji dobar posredni učinak na biljne stjenice pokazuju skupine organofosfornih-estera (klorpirifos-metil, fosalon, dimetoat) i neonikotinoida (acetamiprid, tiakloprid, imidakloprid i tiametoksam). U Međimurju su tijekom svibnja 2007. godine (u pokusu na lokalitetu Robadje) prva dobra iskustva usmjerenim kemijskim suzbijanjem zelene stjenice vinove loze dobivena primjenom slijedećih pripravaka: Actara 25 WG (0,02%), Calypso 480 SC (0,03%), Confidor 200 SL (0,035%), Mospilan SP (0,035%) i Proteus OD (0,06%). Optimalan se rok suzbijanja zelene stjenice vinove loze podudara s razvojnim stadijem D-E (prva pojava još nerazvijenih listića). Zelene stjenice ne privlači boja pa za praćenje populacije ne možemo koristiti olfaktorne mamce (ljepljive ploče), na tržištu nemamo za njih specifične feromone, a metoda otresanja ne daju rezultate jer se pri udaranju rodnih elemenata loze ovi kukci uznemire i padaju na zemlju. Iz opisanih se razloga vinogradari prema opaženim štetama iz ranijih sezona moraju krajem travnja ili početkom svibnja usmjeriti k suzbijanju relativno “novijeg štetnika” u pojedinim našim kontinentalnim vinogorjima.
Snimio M. Šubić