Klimatske promjene i bakterijske bolesti krumpira

Zbog globalnog zagrijavanja, neki znanstvenici predviđaju da bi do 2100. godine prosječna temperatura zraka na našem planetu porasla između 1,1° do 6,4°C (već proteklog mjeseca siječnja o.g. neke su mjerne postaje Državnog hidrometeorološkog zavoda u našoj zemlji izmjerile prosječnu mjesečnu temperaturu veću za 5°C). Teško je predvidjeti u kojoj će mjeri takve promjene utjecati na biljnu proizvodnju. Uz dovoljno vlage i hranjiva, uspješan rast i razvoj krumpira moguć je samo u optimalnom temperaturnom rasponu od 5° do 30°C. Zadnjih smo godina sve učestalije mogli svjedočiti negativom utjecaju vrlo visokih temperatura zraka iznad 30° na proizvodnju krumpira: (1) manji je broj i količina zametnutih gomolja; (2) manji je sadržaj škroba u postotku suhe tvari gomolja; (3) javljaju se fiziološki poremećaji gomolja (npr. “smeđa pjegavost mesa”), (4) skraćuje se razdoblje dormantnosti (“spavanja”) gomolja (“uskladišteni urodi ranije potjeraju klice”!) (5) raste opasnost od pojave i širenja nekih kategorija štetnih organizama prilagođenih visokim temperaturama, npr. koncentrična pjegavost (Alternaria), bakterijska smeđa trulež gomolja (Ralstonia) i dr.
Sjemenskim krumpirom je 2011. godine u Republici Hrvatskoj bilo zasađeno samo 59 ha, a tržna se proizvodnja prosječno godišnje uzgaja na 12.000 ha. Iz navedenih je podataka vidljivo da najveći dio potreba za sjemenskim krumpirom naša zemlja podmiruje uvozom, uglavnom iz razvijenih europskih država (npr. Nizozemska, Njemačka, Belgija, Francuska, Luksemburg i dr.). Ova teško opravdana činjenica, kao i spoznaja da proizvodnja merkantilnog krumpira predstavlja veliki rizik za pojavu i širenje smeđe truleži gomolja krumpira (Ralstonia solanacearum) i drugih uzročnika bolesti uključujući uzročnika prstenaste truleži (Clavibacter), zbog nepoštivanja plodoreda, sadnje prošlogodišnjeg krumpira iz vlastite proizvodnje koji nije certificiran, nepravilnog skladištenja i dr. Iz tih razloga, provodi se poseban program nadzora uzročnika smeđe truleži gomolja krumpira (Ralstonia solanacearum) od 2001. godine, te obuhvaća vizualne preglede i laboratorijske analize uzoraka sjemenskog i merkantilnog krumpira (NN 119/06, 89/08). Program se vremenom proširivao, pa su pregledima i laboratorijskim analizama uključeni novi “domaćini”: rajčica, pelargonija i korovna vrsta Solanum dulcamara. Od 2009. se uzimaju i uzorci vode na navodnjavanje s površina na kojima se proizvode krumpir ili rajčica. Jednako tako, sva poljoprivredna gospodarstva koji proizvode, otkupljuju ili prikupljaju u skladišta s namjerom distribucije gomolje konzumnog krumpira moraju biti upisani u FITO-Upisnik (NN 54/07) (vidi tablicu 1.).
Uzročnik smeđe truleži gomolja krumpira i bakterijskog venuća rajčice je bakterija Ralstonia solanacearum. Glavni način prenošenja je gomoljima krumpira skrivenom zarazom, a širenje je moguće i kontaminiranom vodom za navodnjavanje (ako se u vodu za navodnjavanje ispuštaju otpadne vode iz pogona za pranje i pakiranje ili pogona za preradu krumpira). Za razvoj ove bakterijske bolesti je potrebna velika vlažnost tla i temperature iznad 15°C (optimalno 24° do 35°C). Bakterija začepljuje provodne snopove ili žilno staničje, zbog čega dolazi do venuća biljke. Na zaraženim se gomoljima može primijetiti ljepljiv, sluzav, iscjedak koji se pojavljuje oko okaca, na koji se vežu čestice zemlje ili prašine. Na rajčici se prvi simptom zaraze najčešće uočavaju krajem cvatnje na najmlađem lišću koje vene i propada. Kod jačeg napada bakterijom nastupa venuće cijele biljke. Na prerezu stabljike se vide nekroze provodnog tkiva, pa stabljika poprimi smeđu boju. Uzročnik ove bolesti napada oko 200 osjetljivih biljnih vrsta, a osim krumpira i rajčice na povrću štete još pričinjava na paprici i patlidžanu. Ako je bakterija već prisutna u zemljištu, tada ulazu u biljku kroz rane na korijenu, stabljici ili kroz prirodne otvore (puči). Unutar biljke se širi žilnim staničjem, što se ubrzava povećanjem temperature. Uz toplinu, razvoju bolesti pogoduje visoka vlažnost zraka i učestale oborine (vrlo vlažno, vruće i sparno meteorološko razdoblje). Stoga je ova novija bakterijske bolest krumpira podrijetlom iz tropskih i subtropskih zemljopisnih širina, a za Europu postaje značajna tijekom devedesetih godina (Nizozemska) jer se prilagodila nešto nižim temperaturama. Jedan od važnijih čimbenika koji utječe na reprodukciju i preživljavanje ove bakterije je vlažnost tla. Prirodni način širenja bakterije je vrlo ograničen i spor, ali zbog trgovine konzumnim i sjemenskim krumpirom bolest se može proširiti na veće udaljenosti. Skrivena zaraza gomolja nastaje zbog nepovoljnih uvjeta razvoja bakterije ili kod otpornijih sorata. U našim proizvodnim uvjetima ugrožena su naročito polja krumpira koja se tijekom ljeta učestalo navodnjavaju kišenjem!
Tijekom preuzimanja uvezenog sjemenskog krumpira i/ili prilikom naklijavanja valja redovito pregledavati njegovo zdravstveno stanje. Gledano izvana, gomolji mogu izgledati potpuno zdravo, jer sve promjene na njegovu vanjskom dijelu ovise o tome koliko se zaraza proširila unutar gomolja. Na presjeku se može posumnjati na bakterijsku bolest ako su provodni snopovi smeđe boje. Promjene u boji žilnog staničja mogu uzrokovati i neki drugi uzročnici (npr. Fusarium sp., Verticillium sp.), oštećenja od herbicida ili fiziološki poremećaji. Tipično za ovu bolest je pojava bakterijske sluzi. Oko pupka ili okaca gomolja se može primijetiti sluzavi iscjedak. Kada gomolj krumpira na čijem presjeku vidimo promjenu boje u zoni provodnih snopova stavimo u komoru sa visokom vlagom 24-48 sati, pojavit će se žućkasti iscjedak ako zaraza potječe od vrste Ralstonia solanacearum. Posadimo li zaražene gomolje oni često trunu u tlu ne dajući novu biljku. Ako se biljke ipak razviju, prve promjene na cimi su promjena boje lišća u obliku žućenja, gubitak turgora za najtoplijeg dijela dana. Prizemni dio stabljike posmeđi, pa biljke propadaju u polju. Vizualni pregledi usjeva obavljaju se za vrijeme cvatnje u lipnju i/ili srpnju, a drugi prilikom vađenja gomolja, kada se uzimaju uzorci za testiranje. Za dijagnostiku se uz klasične mikrobiološke metode koriste testovi indirektne imunofluorescencije i PCR reakcije sa specifičnim početnicama i internom kontrolom.
Ova bakterijske bolest predstavlja veliki problem u zemljama (sub)tropske klime koje se bave uzgojem vrsta iz porodice pomoćnica (Solanaceae) (npr. Indonezija, Brazil, Kolumbija, Sjeverna Afrika, Sjedinjene Države), gdje ponekad dolazi do potpunog propadanja usjev u polju. Bakterija je lokalno prisutna u nekim državama Europske unije, pa se nalazi na A2 karantenskoj listi Europske i mediteranske organizacije za zaštitu bilja (EPPO/OEPP). Za sprječavanje unošenja i širenja ove bakterijske bolesti potrebno je saditi isključivo zdravo i certificirano sjeme (sačuvati biljnu putovnicu kupljenog sjemenskog krumpira), poštivati odgovarajući plodored, pregledavati potencijalne domaćine u vegetaciji, izbjegavati zadržavanje površinske vode pri navodnjavanju. Tijekom uvoza i izvoza potrebno je provoditi vizualne preglede, a sumnjive uzorke sa znakovima bolesti dostavljati bakteriološkom laboratoriju Zavoda za zaštitu bilja. Iznimno je važna edukacija poljoprivrednih proizvođača kultura koje su domaćini ove bakterijske bolesti, ali i svih onih koji su povezani s distribucijom (npr. pakirnice krumpira, veletržnice, “čipsare”).