MARIJA I ĐURO SRPAK - POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO SRPAK HODOŠAN

Poljoprivredno gospodarstvo Srpak u Hodošanu formalno je pod tim nazivom utemeljeno 1998. godine. No, supružnici Marija i Đuro Srpak, vlasnici gospodarstva, poljoprivredom se bave zapravo cijeli život. Iz takvih su obitelji, a samostalno gospodare već više od četrdeset godina. Što je još važnije – djeca koju su othranili – sin Mladen i kćerka Đurđica, također su se sa svojim obiteljima uhvatili poljoprivrede.
Mladen sa suprugom Šteficom ima troje djece – Marija ima 14 godina, a Doroteja i Juraj su blizanci, deset im je godina. Oni žive na domovini.
Đurđica se udala u Sv. Juraj u Trnju i sa suprugom Vjeranom Štamparom ima dvoje djece - Kaja ima tek tri i pol godine, a Kruno sedam. Imaju obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.
Marija i Đuro kažu kako je vrlo vjerojatno da će njihovi unuci nastaviti s obiteljskom tradicijom, razvijati dalje gospodarstva za koja znaju svi koji makar nešto malo znaju o poljoprivredi Međimurja.
GRB OPĆINE NAJBOLJIMA
Na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Donjeg Kraljevca, održanoj 6. svibnja među dobitnicima najviših općinskih priznanja pročitano je i ime obitelji Srpak. Poljoprivredno gospodarstvo Srpak Hodošan dobilo je Grb Općine Donji Kraljevec. U obrazloženju priznanja navodi se da se radi o gospodarstvu koje je oduvijek uzorno po organizaciji poljoprivredne proizvodnje, po primjeni agrotehničkih mjera i uvođenju suvremenih tehnologija u strateškoj proizvodnji hrane i postiže iznimno visoke prinose i kvalitetu žitarica i povrća, pa je po svemu jasan primjer i dokaz da se u našem okruženju mogu postići visoki gospodarski efekti u poljoprivredi.
NA 200 HEKTARA
Mogli bismo reći – obrazloženje je zapravo kratko, u uobičajenom administrativnom okviru, ali zanimljivo – kada se s Đurom i Marijom razgovara o njihovom gospodarstvu, ni njihova priča nije mnogo šira. Oni svoje uspjehe ne doživljavaju kao nešto posebno. Njima je normalno da čovjek cijeli život radi, stvara, a Đuro kaže da su uvijek prvi kretali u nešto novo, bolje, prateći što kažu stručnjaci:
- Danas u obradi imamo oko 200 hektara zemlje i imamo baš svu mehanizaciju i opremu potrebne za žitarice i povrće. Sijemo pšenicu i kukuruz, znali smo imati velike površine pod šećernom repom i uljanom repicom, ali glavni su luk i krumpir, a ostale su kulture zapravo plodoredne jer luk na istu zemlju ne može tri do četiri godine... Imamo svu opremu za pakiranje, prebiranje, skladišta za 550 tona uroda ukupno, s kontroliranom klimom... Na našem je gospodarstvu zaposleno pet ljudi (uz nas koji smo doma, a svi delamo), pa skoro da i nema potrebe za angažiranje pomoći sa strane.
CIJENU DIKTIRA TRŽIŠTE
- Plasman nam je osiguran tako da sve što proizvedemo ide k veletrgovcima, ne radimo na malo. To je za velike proizvođače jednostavnije, ali problem je u tome što sve možete kontrolirati u svojoj proizvodnji – od primarne obrade zemlje do maksimalne kvalitete proizvoda, ali cijenu nikad! Nikad se unaprijed ne zna cijena koja će se postići. Nju određuju hirovi tržišta, ali možemo se pohvaliti – mi za svoj luk uvijek postignemo višu cijenu od uobičajene na tržištu! Zbog kvalitete, četkan je, kalibriran...
Svoje smo kupce naviknuli da kod nas nađu vrhunsku robu, ali onda moraju priznati i srazmjerno višu cijenu! S druge strane – rizik hoćemo li proizvesti kvalitetnu robu samo je na nama, primjerice – ako je loša godina, nepovoljne vremenske prilike, luka na istoj površini možemo ubrati petsto ili šesto tona, ako je dobro, i 1.000 tona, a ako baš godina dobro donese, i više od tisuću tona.
Znam – puno mi ljudi to možda i zamjera – ali mi se nikad ne bunimo na cijenu. S poljoprivredom je tak: jedna kultura ponese, druga je po ničem... Samo se sjetite kako je pred koju godinu bilo s krumpirom i kukuruzom, kad je cijena bila u lipama... Zato treba dobro planirati, ne ovisiti samo jednoj kulturi, a sve što imate, mora biti ili jako dobro napravljeno ili se ne hapljujte!
ZEMLJE SAMI UREDILI
- Nekad smo mi imali i mrkvu, pasternjak, zelje, tikve... Ali kad je propao otkupljivač, kad je pogon za sušenje povrća ugašen, mi smo tu proizvodnju ugasili, a bila je izvrsna. I to je šteta, ne samo za nas... Puno je ljudi moglo ići u te proizvodnje, a sad, umjesto toga, imamo i zapuštene zemlje i uvoz povrća koje bi moglo doma rasti.
Mi smo sve svoje zemlje sami uredili, dokupljivali od mejaša, mijenjali, slagali parcele... Za mehanizaciju zemlja mora biti uređena. I ne smije se zemlje zapuštati. Ako se zemlja zapusti, nakon tri godine bez bagera se više ne da urediti. Naše Međimurje ima ograničene resurse, ne bismo smjeli samo tako prelaziti preko toga da se zemlje zapuštaju. Mi od ovoga što je sad u obradi nećemo ići dalje. Čovjek mora znati svoj kapacitet, koliko se može raditi kako treba, dosta je...
MANJE, ALI BOLJE
Mladen dopunjava priču o zemlji:
- Ja sam proputovao po cijeloj Europi, vidio sam kako se radi, s koliko zemlje ljudi raspolažu. Zamislite one priče s početka devedesetih, kad se ljudima pričalo bajke o tisuću hektara, o velikim gospodarstvima, prema kojem bi ovo naše bilo malo... Radi se o tome da ni vani nemaju enormno velike površine po gospodarstvu, nego je zemlja bolje uređena, racionalnije je sve posloženo, s više organizacije, struke... Više se vodi briga o tehnologiji, o vrhunskoj agrotehnici, o prinosima i kvaliteti.
Iz administrativnih razloga, ja imam mali OPG, povezan je u BPZ Stella. Opet pokušavamo nešto novo u novoj generaciji, uz struku, uz nove tehnologije...
UVIJEK PRVI
Na nove tehnologije naviknuo se i Đuro, uz dobrog instruktora i pomagača iz treće generacije:
- Kad smo mi počeli, samo se krave moglo vidjeti po poljima. A ljudi... Na stotine. Sad se sretnem s nekim - ja na traktoru, on na traktoru, imamo tu mašineriju, za vuru, dve – sve smo napravili, polje je posađeno... Ali od nekad smo držali korak s vremenom. Ja sam imao prvi traktor, prvi kosilicu, prvi berač kukuruza, jednoredni, dvoredni do kombajna... Mi nismo ulagali u luksuz, nego u strojeve. I nismo baš gledali za kreditima. Jako mi je bilo krivo kad se povrat kapitalnih ulaganja uvjetovao uzimanjem kredita za stroj. Nešto malo smo uzeli, ali sam – čim je bila prilika – otkupio kredit i radije platio kamate kao da sam ga koristio do kraja. Uz kredit se ne spava mirno. Koliko smo imali, toliko smo investirali.
INSTRUKTOR PREMALE KILAŽE
- Samo, te nove tehnike – to je za mlade. U kombajnu kojim beremo luk su one sitne komande, kompjutorske, a ja imam pretešku ruku... Onda mi je unuk Juraj, a on se od najmanje dobi riva na sve mašine, ponudio – Deda, pa ja ti to pokažem. A kombajn ne ide ako sic nije dosta opterećen, pa smo morali sa strane stisnuti sic da bi ga komande slušale. Za njim niti Doroteja neće biti po strani. Hoće i ona sve što radi Juraj. I tako onda ja imam instruktore...
DOBAR MEJAŠ ZLATA VRIJEDI
Vesele se jako Đuro i Marija trećoj generaciji obitelji, unucima, a Marija tako i ocjenjuje što je najveća vrijednost u životu:
- Sretni smo zbog djece koju privlači ovo na čemu smo podigli sve što imamo. Ali, nismo robovi svog posla. Postoji vrijeme kad se dela, a postoji i vrijeme kad je fešta! Sretni smo i jer smo dobri sa susjedima, dobri smo si s mejašima na polju. Dobar mejaš je zlata vrijedan na polju, s njim se međusobno uvijek može ispomagati. Nekad sitnica čovjeku puno znači. Mi uvijek ostavljamo i doma nešto krumpira, luka, onako - da damo ljudima koji su možda v sili...
NOVA GENERACIJA
Štefica na gospodarstvu uglavnom vodi brigu o kućastvu i o djeci, ali se, kao i svaka mama, zna i nauživati onog majčinskog straha jer:
- Djeca vole raditi, odnosno, ona moraju biti pokraj dok se radi... Nema šanse da deda bez Jurja ode na polje. Već vidimo – to će biti nova generacija na polju.
POLJOPRIVREDA JE DUGA STAZA
Srpakovi su – kažu uglas – spremni za Europu. Ne boje se konkurencije, a Đuro naglašava:
- Sin putuje, znamo jasno što nas čeka Mi smo za tržište spremni, ali bili smo to i dosad. Nikad nismo bili ni dana blokirani, nikad bez novca na računu, nikad u dugu prema državi, a sve se ulagalo iz naše akumulacije, bez kredita i duga.
- Danas bi se ljudi htjeli obogatiti preko noći. A mi, i kad dan ide kraju, kad se na polju više ne dela, znamo uzeti bicikle, pa se vozimo od zemlje do zemlje, gledamo, uživamo... To je naše veselje, naša djeca i naša polja. Bilo je uspona i padova, ali iz godine u godinu, samo smo radili. Poljoprivreda je život u kojem se stalno ide gore-dolje. Traži strpljenja, sve je na duge staze, a danas puno ljudi to nije u stanju izdržati - dodaje Marija.

Marijan Belčić