MARIJAN MOHARIĆ, MLJEKAR S KUKORTOVOG BREGA PRI OKRUGLOM VRHU

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo stočara Marijana Moharića u Okruglom Vrhu je na (starinski se tako zove) Kukortovom bregu, pa i njega zovu – Kukortov Marijan.
Moharića je u tom dijelu Međimurja kak’ narezanih, pa se ljudi razlikuju u razgovoru po domaćoj coni, obiteljskom nadimku, da se među sugovornicima zna točno o kome je riječ.
Sa suprugom Mirjanom ima tri sina – Sinišu (32), Marija (31) i Tadeja (22) – a s njima je pod istim krovom i Mirjanina mjaka Terezija Medved.
Siniša i Mario ne rade na gospodarstvu, ali obiteljska moba u Međimurju malo koga zaobilazi, pa i oni kad treba pripomognu. Najmlađi Tadej, vrtlar strukom stečenom u Gospodarskoj školi u Čakovcu, ostao je uz roditelje na gospodarstvu koje sad ima 15 muznih krava i još 18 glava, što podmlatka za remont stada, što bikića u tovu.
Opisujući svoju obitelj, Marijan, onako na prvu, domeće gorku šalu u kojoj ima i previše istine:
- Ovaj naš najmlađi, Tadej, ostao je doma i on bude s menom skupa prepal! Čujte, do 2000. godine supruga i ja bili smo zaposleni, doma se hranilo nešto. Tovili smo stotinjak svinja, imali smo i šest krava, pa je poljoprivreda bila dopunsko zanimanje. Onda smo odlučili sasvim se okrenuti poljoprivredi, pa od 2001. godine imamo muzare, holštajnke. Brzo smo došli s naših šest krava u početku na 26 komada u mužnji, koliko smo imali 2005. godine... Imali smo godišnje i 126.000 litara mlijeka na isporuci, holštajnke su za mljekarstvo izvrsne, ali sada vidimo da nam je odabir te pasmine bio pogreška. Ne zbog toga jer krave nisu dobre, nego zato što nisu dobre za ove naše nesređene prilike, za situaciju u kojoj iz godine u godinu pada cijena mlijeka, a nama troškovi skaču. Da imamo simentalske krave, u današnjoj bismo se situaciji okrenuli na sustav krava-tele, radili bismo manje, uz manje troškove, a prihodi gospodarstva bili bi tu negdje...
SEDAM U DEVET
● Za držanje sustava krava-tele treba imati dovoljno pašnjaka, zemlje...
- Imamo mi dovoljno zemlje, da vidite samo koliko je tu zemlje na našem području zapušteno... Od devet sela u Općini Sv. Juraj na Bregu, samo nas je sedam stočara, ako računam na one koji imaju više od deset krava. Smanjili smo broj krava, s dvadeset šest, koliko smo dojili, sad smo na 15 komada koje su u proizvodnji. Ostalo je podmladak, nešto tova... Imamo pod plugom dvadeset hektara zemlje, k tome još kosimo deset hektara... Sve je to samo za pripremu hrane za stoku, za što bolji finalni produkt – mlijeko. Samo se pitam – ako smo mi smanjili sa 126.000 litara, koliko smo najviše namuzli u jednoj godini, na današnjih do 70.000 litara, fali li negdje, nekome to naše mlijeko?
● Izgleda da ne fali, odnekle mlijeko ipak dolazi na police naših trgovina...
- Tu je osnovni problem. Trgovačko-politički lobiji vuku nas natrag, oni koji ne žive od rada u poljoprivredi, a o nama poljoprivrednicima sve odlučuju. Mi mali poljoprivrednici više ne stignemo pratiti tu silnu regulativu, kretanja na EU-tržištu ili u svijetu. Mi smo na zemlji, moramo raditi od jutra do sutra, a stručnjaci koji bi trebali za nas voditi računa o svim kretanjima nisu kod nas kad treba i koliko nam treba.
TETRAPAK
- Kad pogledate današnje otkupne cijene mlijeka – a mi za najvišu klasu dobijemo ukupno 2,85 kuna po litri – onda je jasno da bismo bolje prošli da naši susjedi iz sela kod nas kupuju pravo, punomasno mlijeko po pola cijene onog obranog, industrijski prerađenog u trgovinama. Spreman sam dati litru svog mlijeka na kućnom pragu jeftinije od onog tetrapaka iz Bosne...
● Vama mljekarima prigovara se da ne poslujete racionalno, da imate velike poticaje...
- To je sve skupa jedna jako velika zbrka! Evo, da krenemo od poticaja za mlijeko. Mlijeko isporučujemo Vindiji koja nam plaća 1,93 kune. Do zaštitne cijene od 2,2 kune razliku nadoknađuje država, a zatim tu dolazi 65 lipa poticaja po litri. Ukupno – 2,85 kuna za litru mlijeka ekstra klase!
PRVO JE - ZEMLJA
- Sad se kreće u novi sustav poticaja, a mi nemamo osnovni preduvjet za smislene poticaje. Nesređeno nam je zemljište. Kao gospodarstvo imamo poticaje samo za osam hekatara, ostala imamo zakupljena, pa nemamo za tu zemlju potpore, a 84 parcele su u briježnom krajoliku! Prvo bismo trebali srediti zemlje! Godinama tražimo da se poticaji daju za rezultate, a ne na neviđeno, na klaftrine...
Nije točno da smo neracionalni u poslovanju. Nas nekoliko ima pravi strojni prsten, nemamo viška strojeva, međusobno si ispomažemo, uskačemo, treba spremiti sjenažu, silažu – mi se organiziramo. Nema više neiskorištenih jer preteško se do novog stroja dođe da bi se kupovalo neracionalno. To ide tako daleko da se bavimo skoro pa ekološkom proizvodnjom, na primjer, u dogovoru smo sa susjedom peradarom. Skresali smo potrošnju umjetnog gnojiva. Peradaru damo slamu za nastelj, od njega uzimamo pileći gnoj... Štedimo gdje god možemo...
TKO RAČUNA, ODUSTAJE...
● S iskustvom koje imate danas, u ovoj proizvodnji, kako uopće vidite budućnost, što planirate?
- Kad smo krenuli u mljekratsvo, htjeli smo stvoriti nešto od čega će naša djeca moći krenuti dalje, pristojno živjeti od svog rada. Ali - što dalje, to je gore. Štala je nedovršena jer se preuređivalo tovilište za svinje. Vjerovali smo da je za jedno obiteljsko gospodarstvo optimalno tridesetak krava u mužnji plus zemlja potrebna da se za te krave osigura hrana. Ali pokazuje se da se financijski više ovako ne može. Potpuno se razilaze naši prihodi s troškovima. U vremenu u kojem stalno treba računati, preračunavati već se vidi – oni koji računaju – počeli su gasiti proizvodnje! Moramo izdržati još dvije godine, koliko nam treba da otplatimo kredite, a onda ćemo sjesti za stol i vidjeti kako i što dalje.
Koliko ja vidim – ljudi koji donose odluke – nisu svjesni kakvo bogatstvo leži u hrvatskoj poljoprivredi. Hranu svi trebaju, a mi imamo nezagađeno tlo, vodu, možemo nuditi ekoproizvodnje... Danas je sve umjetno, samo je važno da je jeftino, a ne koliko stvarno vrijedi. Nudimo li ljudima pravu namirnicu ili nekakav industrijski prefabrikat koji ne vrijedi ni koliko košta ambalaža? Zar nije baš bahato i bezobrazno prema nama poljoprivrednicima: svi naši proizvodi klasiraju se u otkupu po ovakvim ili onakvim propisima, plaća se seljaku druga ili treća klasa svinje, juneta – a što plaćaju potrošači u trgovinama? Gdje ste vidjeli da je neko meso označeno da je od svinje treće klase ili juneta koje je palo u klasu niže jer je težinom prešlo zadanu kilažu? Da ne govorim o tome da odavno nema pariteta cijena. Kamo su otišli troškovi, na koju su razinu oborene naše cijene?
Za koji navac mi radimo? Pa neki socijalni slučajevi bez jednog sata radnog staža dobivaju više! Kakve naknade za nezaposlenost? Socijalne pomoći? Za sve radno sposobne treba ukinuti socijalnu pomoć, pa da vidimo što bi bilo, koliko bi ljudi porihvatilo posao, koliko bi više ljudi uplaćivalo doprinose, poreze... Kakva kriza? Ova koja je nastala – kako u svijetu, tako i kod nas – zato što su neki uzeli ono što im ne pripada?!
NOVA RJEŠENJA?
● Imate li Vi bilo kakvog asa u rukavu, kako mislite isplivati iz ovih krizinih voda?
- Ako se ne promijeni situacija kakva je sada u mljekarstvu, o povećanju proizvodnje nema govora. Zato razmišljamo o vlastitoj proizvodnji i direktnoj prodaji sira, punomasnog mlijeka, vrhnja... Ljudi to – koliko znamo – sve više traže, žele pravu hranu... Morat ćemo se organizirati u borbi s otkupljivačima. Zašto ne bismo krenuli na mljekomate, susjedi Slovenci već imaju dobra iskustva. Mi bismo dobili više, potrošači bi dobili bolje... Nas nekoliko razgovara o tome, možda uskoro u Čakovcu instaliramo prvi mljekomat.
Marijan Belčić