MARINA I VJENCESLAV GOLUB U KOZARNIKU

S kolekcijom jarica francuske alpine Marina Golub ove je godine na kozarskoj izložbi na MESAP-u osvojila drugu nagradu. A na MESAP već odlazi sedam godina i na obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo u Gornjoj Dubravi, u kuću upravo opletenu cvijećem, uvijek se vraća s nekim priznanjem, prvim drugim ili trećim mjestom za izložene životinje.
Marinin suprug Vjenceslav jako se ponosi rezultatima koje ona postiže, makar je na gospodarstvu zapravo u funkciji – pomoćnika. Zaposlen je, radi u susjednoj Sloveniji, ali po uređenosti gospodarstva koje Marina i Vjencelav vode, ne stječe se dojam da je oko kuće stalno samo jedan par ruku.
Kćerke - Martina sa suprugom Robertom i Gordana sa suprugom Krunoslavom – imaju svoje profesije, pa zato i mlađa generacija obitelji dolazi tek kao ispomoć.
● SVE SE STIGNE
No, Marina je zadovoljna organizacijom života kakvu imaju:
- Moj je kozarnik puno bolje radno mjesto za mene, nego da radim negdje u tvornici, u Čakovcu ili gdje drugdje... Uz današnje plaće, uz svakodnevno putovanje na posao i s posla, rad na obiteljskom gospodarstvu i isplativiji je i mirniji i pruža mi više zadovoljstva. Nemamo mi veliko gospodarstvo. U mužnji je trideset koza. Ove smo godine petnaest jarica ostavili za širenje i remont stada i ja stignem obaviti sve što treba u kozarniku, a kad su akcije – onda se zna: cijela obitelj malo pomogne i napravi se što treba. Vikendi su dugi, a kad treba, uzme se i godišnji odmor...
● I SVE SE, IPAK,
ISPLATI
Premda je zaposlen, Vjencelav se nekako ne da od zemlje, od gospodarstva i čvrsto je uvjeren da se – makar i na malo zemlje – mora raditi i privrijediti što se god može:
- Vidite kakvi su naši ljudi tu okolo... Mi imamo sve kulture, Međimurci se svega primeju, pa i Zagorci, koliko ja poznajem našu okolicu - od krumpira, zobi, ječma, kukuruza, obrađuju se vinogradi, hrani se stoka... Makar, nekad, tamo sedamdesetih godina, u našoj okolici nije bilo grunta na kojem ne biste našli dvije ili tri krave. Djeca su još onda išla s blagom na pašu. Sad su za kompjutorima, a štale su prazne. Puno ljudi veli – ništa se ne isplati, a ja velim – sve se isplati što se ne zapusti! Ovo što mi imamo možemo obraditi i nije istina da se ne isplati.
● UZ PRAVU MJERU
- Samo ako si čovjek nađe mjeru i ako sa zadovoljstvom radi. Ove godine imamo na dva hektara kukuruza, žito je na dva hektara, hektar je djetelinsko-travnih smjesa, a još dva hektara starinske su senokoše... Koliko treba za kozarstvo – imamo.
Ali imamo i gorice... Oko 2.600 trsova, toliko da se doma cijele godine ima dobrog vina za prijatelje, rodbinu. Ove godine čekujemo prvi pun rod na nasadu žutog muškata. Znate kako je dobar. Ako nas ne zadesi kakva strahota, kakva tuča, kao prošlih godina, i berbi ćemo se veseliti. To će biti milina.
● RUŠE NAM CIJENE
Na gospodarstvu obitelji Golub koze su inače od 1995. godine, a uz kozarnik podignut baš za njih, sada je podmladak smješten u staju u kojoj su nekad bile krave. Marina kaže da za ubuduće ne planiraju ništa na veliko:
- Imam dobro stado, već sad po iskustvu mogu reći da se najbolja grla mogu othraniti baš na gospodarstvima koja imaju od 30 do 50 koza... U tom uzgoju poznate svaku životinju, sve vam je pod kontrolom, a uz posao s mojim stadom, ja sve drugo na gospodarstvu stignem obaviti. Zato velim da mi je bolje nego da radim negdje u tvornici. Postižemo cijenu do 4,5 kuna za litru mlijeka (s premijom), ali ipak – kad je o poljoprivredi riječ – nama koji smo tu na izvoru, koji smo pravi proizvođači i uzgajivači, stalno se ruše cijene. Kad smo počeli, jare je koštalo 12 njemačkih maraka za kilu žive vage. Za bilo kakvu jaricu trebalo je platiti i 300 DEM, a sada se samo za vrhunska grla iz uzgoja može dobiti do 1.200 kuna.
Za mušku jarad ne postiže se bogznakaj pri prodaji na kućnom pragu. Danas si svi – jer su naše cijene niske – mogu priuštiti jare na ražnju. A mi ga moramo hraniti barem tri mjeseca da dođe do 25 kilograma...
● MALO JE BOLJE
- Sad je u mužnji trideset koza, Vjencelav me nagovorio da ostavimo više jarica za proširenje stada, ali neću ići na više od 40 koza u mužnji. To je mjera za naše gospodarstvo - da normalno radimo, da imamo vremena i za kakvo svoje zadovoljstvo, da se može nekad s ljudima sjesti... Mi svoje goste možemo dočekati sa svojim vinom, sa sirom koji napravim tek toliko da se ga degustira uz čašu vina...
● MLADI NE VIDE
BUDUĆNOST
- Da mladi ostanu doma... E, to bi već bila druga stvar, moglo bi se više. Samo, kakva je danas situacija ukupno u poljoprivredi – tko bi mlade mogao uvjeriti da im je tu perspektiva?
Samo su cijene problem da bi možda mladi više ostajali na selu, ocjenjuje i zaključuje Vjencelav:
- Danas se sav posao da organizirati tako da se ode i na more, da se i predahne tijekom godine.
Ne mora život na selu biti robija, nego može biti puno ljepši od onoga u gradu. Vidite gdje smo mi, u kakvoj prirodi, čime smo okruženi? Zar ovo nije lijepo mjesto za život? I veselja ima ako si čovjek život razumno uredi. Evo, sad, kad riješimo žetvu, do Velike meše imamo malo više vremena. Onda opet počinje više posla, ali za nas tada dolaze neka druga veselja, berba... Za zadovoljstvo u životu ne trebaju velike stvari. Zadovoljstvo je i ovako - svega na malo, ali dobro... No, ipak bi trud seljaka trebalo plaćati bolje nego se sada plaća.

Marijan Belčić