Marko Šarčević: Tko nema sezonu rezerve, teško može preživjeti lošu godinu!

Prvi hektar jabuka Marko Šarčević zasadio je u Jalšovcu 2002. godine, s jasnom vizijom u što se upušta i što želi postići. Pa je danas njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nešto što se uklapa u najljepše definicije voćarskog OPG-a zapisane u hrvatskim poljoprivrednim strategijama: 12 hektara je pod više sorta jabuke – idaredom, zlatnim delišezom, jonagoldom, brebornom, s nešto Granny Smith i fuji jabuke. Na malo više od hektara ima kruške i šljivu, sve je pod mrežom, navodnjavano kap-po-kap sustavom.

Najvažnije je, međutim, da cjelokupnu proizvodnju Voćarstvo Šarčević ne plasira na tržište kao "sirovinu", jabuku ubranu u paletu otkupljivača, već svoju proizvodnju finalizira. Ima hladnjaču kapaciteta 600 tona i sortirnicu u kojoj se jabuka kalibrira, sortira po kvaliteti i ambalažira. Uz minimalni plasman jabuke na kućnom pragu, OPG Šarčević svoj urod uglavnom plasira veleprodajno trgovačkim kućama.

Kako je OPG Šarčević postavljen, trebao bi biti otporan na svaku vrstu nevolje, od vremenskih neprilika do (ne)tržišnih udara, a od međe do međe voćnjaka vidi se još nešto: jaki potpis struke.

KAD UDARI VIŠA SILA

No, dogodi se i viša sila, nešto što sav trud voćara može uništiti u jednoj noći, što je međimurske voćare bolno poučila prošla godina. Marko kaže da se s lošim ili boljim godinama računa, ali lani je bilo nešto posebno:

"Na moj imendan, na Markovo, prošle nam je godine mraz ubrao sve! Inače bi nam optimalan urod trebao biti oko 750 tona, od čega barem 85 % jabuke prve klase. A  nismo ubrali ništa! Ni kilu prve klase, nešto malo je bilo druge klase, za sok. Podrazumijeva se da smo voćnjake za sezonu priremili kako treba, sve agrotehničke mjere besprijekorno obavili, gnojidbu, zaštitu, dakle navukli i trošak... I osim što smo ostali bez uroda imamo sad i veći trošak rezidbe i dovođenja voćnjaka u normalnu kondiciju. Drvo je, nemajući ploda, potjeralo pravi gustiš u krošnjama", priča naš domaćin.

KAKO PREBRODITI?

"Kako prebroditi sezonu bez prihoda? Osobno, od onog prvog hektara držao sam se pravila: korak po korak dalje, sadi i radi bez zaduživanja i s rezervom koja mora pokriti svaku izvanrednu situaciju. Nemam osiguran nasad, ali moram imati "sezonu rezerve" s kojom mogu preživjeti katastrofu kakva je bila lani. Znam da mnogi voćari nemaju ni osiguranje, ni rezervu. Mnogi su krenuli u voćarstvo, najčešće sadeći jabuku, nesvjesni što ih čeka. Na premalim površinama, bez zaštite, uz dugove za sadnice, repromaterijal, opremu... Bez skladišta i hladnjače i predajući svoj urod u otkup po cijeni na koju nemaju utjecaja. I nisu mogli računati da će se iz jedne loše godine izvući, bude li iduće rodilo bolje i više. Naprotiv! Kad je dobro, opet nije dobro! Jer kad je dobar urod cijena se jabuke srozava ispod proizvodnog troška, kad nije dobro, kad jabuke nema radi loše godine, opet nije dobro jer uzalud je cijena dobra ako nemamo jabuke!

No, u nekakvim prosječnim godinama, za jednu obitelj koja ima četiri ili pet pari sposobnih ruku, za egzistenciju bi trebala biti dovoljna proizvodnja na pet hektara ako sami rade i jabuku daju samo u otkup. Za nešto više, mora se ići na 10 plus hektara, imati vlastiti skladišno-rashladni kapacitet, sortirnicu, pakirnicu, onda je to već pogon koji ne samo da daje dobar temelj egzistenciji prosječne obitelji nego otvara i radna mjesta barem sezonski, vrti oko sebe cijeli niz usluga s kojima si još puno ljudi može zaraditi svoj kruh", pojašnjava M. Šarčević.

FER PRAKSA?

No, i to sve opet pod uvjetom da se konačno kod nas sprovede – zakon je u proceduri – te "fer trgovačka praksa".

"Trgovci bi isto trebali shvatiti da žive od nas i morali bi živjeti s nama, pa i protežirati domaću proizvodnju. Nema nikavog razloga za oscilacije cijena jabuke, naša jabuka cijelu godinu može biti u maloprodaji po 3,5 kuna, a ne po pet, šest ili čak osam kuna, za proizvođače se mora utvrditi – skupa s trgovcima uz "ovjeru države" - minimalna fer cijena veleprodaje od dvije kune i koju lipu više za kvalitetu. I nema nikakve potrebe za "akcijama" koje ruše cijene, svu jabuku koja se ubere u  Hrvatskoj može potrošiti domaće tržište i onda popuniti potrebe uzvozom. Sad se uvozom uvodi damping cijene na tržite i loša roba koja u pravilu "na vrat -  na nos" mora van iz hladnjača u Poljskoj, Austriji, Italiji prije nove berbe, odmah se plaća, a mi za isporučene jabuke čekamo novac od 60 do 100 dana", dodaje Marko.

STRATEGIJA ILI KONTROLE?

"No,to je nešto što bi trebalo čvrsto definirati nacionalnom strategijom", nastavlja naš sugovornik: "No, nju bismo morali stvoriti mi, a ne nedovoljno upućeni službenici resornog ministarstva koje trgovački lobiji pritišću sa svojim zahtjevima u donošenju bilo koje regulative. Kad bismo mi imali jasnu i efikasnu nacionalnu strategiju i plan, onda bismo vjerojatno i više mogli koristiti sredstva EU ponuđena kroz mjere rurualnog razvoja. Ja sam bio u IPARD-u, a iskustva nas koji smo koristili IPARD i SAPARD programa su: naša je država zakomplicirala procedure, a ne EU. Ja ne prihvaćam obrazloženja "tako je EU tražila", jer imam dugogodišnje iskustvo rada u inzemstvu i zdrave oči. I znam kako se moglo i kako bi se moglo.

Evo, ovih dana sam obaviješten da mi je "prošao" projekt (strojni park obnavljam i popunjavam) za mjeru 4.1.1. u natječaju na koji sam se javio 2015. godine! U pristupu tim sredstvima nitko ne uživa pomoć države, predavanja o svim tim mjerama i programima su šture informacije, sve moramo napraviti sami i platiti konzultantima poprilične novce. A naša država se orijentirala samo na velike kontrole. Meni su, na primjer, dvije gospođe iz zaštite okoliša došle provjeravati imam li zdence u voćnjacima. A u projektu piše - priključeni smo na vodovod! Pa sam ih uputio – tražite ih same, šećite, ja nemam vremena obilaziti voćnjak i tražiti što ne postoji. To u dobroj mjeri ilustrira kakav je odnos "države" prema nama koji smo zapravo poduzetnici u poljoprivredi, ali to je i jedan od razloga što godinama radim ne očekujući ništa od bilo koga, uz "sezonsku rezervu" koja mora pokriti godinu kakva je bila prošla. A tko će mi je drugi pokriti?", pita Marko Šarčević.