Međimurski kalamper kupovat ćemo u Mađarskoj

Međimurski su proizvođači krumpira godinama taoci neuređenog domaćeg tržišta, sve nepoštenije trgovačke prakse i akcijskih divljanja, te ucjena raznih gazdi koji ih doslovno drže u dužničkome ropstvu. Svaka je godine bivalo sve gore i nije malen broj onih koji su bili prisiljeni ugasiti svoja gospodarstva. Oni koji još nisu, dovedeni su do samoga ruba, pa nisu rijetki prizor na imanjima u Belici i drugdje poreznici koji popisuju traktore, kombajne i ostalu imovinu. A vlasnicima u nekoliko dućana na tisuće kuna nenaplaćenih potraživanja.

Unatoč brojnim upozorenjima, sluha za njihove probleme nije bilo. U nadležnome ministarstvu apeli su redovito završavali u smeću - aktualni ministar Tomislav Tolušić osobno je beličkim krumpirašima priznao da je njihov prijedlog zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi, na kojem su radili tjednima, bacio. I on, i državni tajnik, i sve njihove tajnice... Toliko je, eto, Ministarstvu poljoprivrede važan poljoprivrednik.

A sad oni sami okreću ploču, a onda i leđa, tržištu koje ih je dovelo do ruba. Svoj spas sada pronalaze u izvozu. Ove godine i lani, oko 80 posto svoje proizvodnje međimurski su krumpiraši plasirali na strana tržišta - ponajprije Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Makedoniju, Crnu Goru, a nešto malo čak i u Austriju i Njemačku. - Da se to nije dogodilo, sigurno bi još pedesetak ljudi stavilo ključ u bravu, kaže gospođa Vera Filipović iz Belice.

Cijela se obitelj bavi uzgojem krumpira, sin Tomislav i snaha Nikolina preuzeli su obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i na oko 25 hektara na godinu proizvedu između 800 i 1000 tona krumpira. Ove su godine izvezli, kaže Tomislav, gotovo 95 posto lanjskoga prinosa.

- Radimo i s otkupljivačima, ali trudimo se sami pronalaziti kupce, iako je to teži put. I prijašnjih smo godina nešto izvozili, u Mađarsku i Crnu Goru, a ove godine posebno u Bugarsku i Rumunjsku. Cijena je tek nešto veća nego kod nas na tržištu, možda 10 lipa po kilogramu ali na velike se količine to i te kako osjeti. No, najveća je razlika u plaćanju - u jednome našem dućanu, primjerice, novac čekamo već godinu dana, a u drugome imamo dug koji je na čekanju već pet godina, a tvrtka je otišla u stečaj. U Mađarskoj - kamion ode danas, novci su na računu već sutra. I još šalju dva upita je li uplata prošla, kaže Tomislav Filipović.

Potražnja prerasla ponudu

Manji broj proizvođača sam će tražiti kupce, no većina će svoju robu predavati otkupnim centrima. Izvoz krumpira s međimurskih polja na strana tržišta ni za njih nije novost, ali u ovakvome obimu zasigurno jest.

- Kad smo početkom rujna primijetili da su prinosi povećani a otkup u nas nije krenuo kako je trebao, kontaktirao sam kupce s kojima sam i do sad surađivao. U Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, i još neke po preporuci. Nije u početku prolazilo ali sam odlučio poslati 1-2 kamiona u svaku tvrtku koja se bavi prodajom merkantilnog krumpira, znajući da smo mi kvalitetniji od drugih. Prodaja se zakotrljala, kupci su počeli dolaziti izravno na Belicu, i uskoro ih nismo uspijevali sve dnevno snabdjeti, kaže Božidar Jekić, vlasnik tvrtke Zagro koja se, između ostalog, bavi i otkupom i distribucijom poljoprivrednih proizvoda.

Obišli su, dodaje Jekić, svoje kupce i odabrali one najozbiljnije, s kojima se suradnja i dalje nastavlja, iako su sve zalihe sada iscrpljene i čeka se berba. Velika je prednost, kaže, i što su naši proizvođači usavršili proizvodni proces - četkanje, pranje, pakiranje, slaganje na palete, a nije na odmet i ona u Međimurju svojstvena predanost radu. - Nijemci i Austrijanci, koji imaju bolja skladišta, imali su krivu matematiku - mi smo prodavali cijele zime, pakirali i vozili i na minus 15 stupnjeva Celzijusa - oni nisu. Sad oni imaju problema s plasmanom, a kod nas, tko je htio, do prije tri tjedna je mogao prodati svu svoju robu, kaže Jekić.

Skladištenje i brendiranje

Da je izvoz trenutačno jedino rješenje potvrđuje i predsjednik Udruge međimurskih proizvođača merkantilnog krumpira Damir Mesarić iz Belice. I on je izvezao oko 70 posto svojega krumpira. No, žele li nastaviti u tom smjeru, moraju i dalje ulagati i raditi na kvaliteti. Prioritet je zato, ističe Mesarić, izgradnja velikog hermetički zatvorenog skladišta. - Takva skladišta neovisna su o vanjskim uvjetima, imaju ventilacijski sustav s reguliranom temperaturom i postotkom vlage. Zauzdali bismo na taj način i razne karantenske bolesti, a i roba bi ostala iste kvalitete kao kad dođe s polja, pojašnjava Mesarić.

Stali bismo na taj način uz bok Francuzima, dodaje, čija je poljoprivredna proizvodnja za koplje ispred ostatka Europe, pa roba postiže i bolje cijene. No, prije toga čeka ih još jedan manji korak - brendiranje međimurskog kalampera, iza kojeg bi ujedinjeni stali svi međimurski proizvođači.

Za njih će ova sezona, ne bude li nepredviđenih neprilika, biti najbolja u posljednjih dvadeset godina, procjenuje predsjednik udruge. Ostanu li strana tržišta otvorena za suradnju, a prema svim indicijama jesu, nakon dugo će vremena naši proizvođači krumpira moći mirnije spavati. A nama, domaćim kupcima, preostat će roba iz uvoza upitne kvalitete ili ćemo, kao godinama prije po meso ili špeceraj, u susjednu Mađarsku sad odlaziti po - međimurski kalamper.

Tko je kriv?

Poduža je lista osumnjičenih za protjerivanje domaćih proizvođača s hrvatskog tržišta - trgovački lanci kojima je važna isključivo dobit, inspekcije koje ne rade svoj posao, političari koji zakone kroje po mjeri onih najvećih, a jednim dijelom zasigurno i oni sami jer im je nedostajalo odlučnosti i hrabrosti i prije okrenuti ploču.

- Za mene je rizik posla hoće li moj krumpir narasti ili neće. Kad sam ga ubrao, spakirao i prodao, rizika za mene više nema. Ne može neplaćanje biti rizik posla - ako ja ostanem bez svojeg novca to je onda krađa. Nevjerojatno je da smo mi na to u potpunosti otupjeli i da svake godine već računamo s time da će nam netko ostati dužan, kaže proizvođač krumpira Tomislav Filipović iz Belice.

Sad kad se ploča okrene, a Hrvatskoj preostane loša roba iz uvoza, možda će oni koji su to davno trebali napokon shvatiti važnost domaće poljoprivrede i neovisnosti u proizvodnji hrane.