MIJO GORIČANEC: Rasli smo uz krave...

Obitelj Mije Goričanca iz Donjeg Kraljevca, inače inženjera graditeljstva, među onim je malobrojnim kućanstvima u cijelom Međimurju na kojima je moguće naći jednu, dvije ili tri krave, a poljoprivreda odavno nije glavni izvor egzistencije obitelji. Mijo svoje krave drži – radi tradicije:
OTHRANILE SU NAS
- Uz krave su nas naši roditelji othranili, nije ih bilo nikad puno, nigdje, ni na jednom domaćinstvu, pa ipak smo se svi školovali, odrastali... Danas ovi dečki koji imaju i po trideset-četrdeset komada u štali jedva vežu kraj s krajem, kako bi se onda nama isplatilo držati te dvije kravice i telićku... Imam ih jer sam cijeli život u poljoprivredi i uz poljoprivredu, naslijedio sam to od roditelja, a ja uvijek velim – naslijeđeno nije naše, to je posuđeno od naše djece i unuka i nemamo ih pravo razbaštiniti...
Radio sam po gradilištima, po terenu, niskogradnju, pa danas imamo obiteljsko poduzeće u kojem sinovi zarađuju baš u niskogradnji...
MALE SE GAZI
- Samo, to vam je kao i u poljoprivredi – male se svugdje gazi. Na natječajima velike firme kao da imaju garanciju na posao. Ako smo jeftiniji, izmisle uvjete na natječaju takve da smo eliminirani - ne zato što ne možemo nešto napraviti, nego jer smo premali...
Tako je i s poljoprivredom. Mi smo nekad planirali podići farmu krava. Imali smo tu doma na gruntu i do deset glava, ali danas vidim da je sva sreća što se nismo upustili u gradnju farme. Ovo što je naslijeđeno, to održavamo, imamo i plastenik, nešto se zasadi kriznatema, bilo je i povrća... Vele ljudi - ne isplati se. Istina je to. Ali gledajte – ako prodam još i te dvije krave, ako na dvorištu ne bude kokoši, ako se ne prehrani što se može – onda budu i senokoše zarasle, zemlje budu propale... Sad se može reći da te krave imamo samo zato što je to svojvrsno poštovanje prema toj kravici hraniteljici, jednoj ili dvije s kojima se radilo i od čijeg se mlijeka othranilo generacije.
16 SATI NI ZA ŠTO?
- Danas poljoprivrednici rade najmanje po 16 sati na dan – i što imaju? Koliko zarade?
Kad smo imali više krava, predavali smo mlijeko mljekari. Bbilo je dobro jedno vrijeme, toliko da smo zbilja mislili za sinove osigurati egzistenciju kroz farmu. Ali onda je počelo – klasa gore, klasa dolje (samo ne znam kako se onda svo mlijeko ipak uzimalo u jednu cisternu), cijene padaju...
Sad od naših krava imamo mlijeko od kojeg supruga napravi odličan sir, podijeli se i susjedima i rodbini. Imamo nešto svoje, nešto što je uvijek bilo naše, a ne mora baš sve u kući i oko kuće biti zato što se isplati. Krave, perad, pa ako hoćete - i taj pas i mačke moraju biti tu. Za neke je stvari dovoljna ljubav i osjećaj da se svojih tradicijskih vrijednosti – ako je ikako moguće – treba držati i onda kad ih vrijeme pregazi. (M. Belčić)