Najvažnije bolesti cikle, blitve i špinata!

Zbog iznadprosječne količine oborina koje smo u svim hrvatskim uzgojnim povrtlarskim regijama bilježili u drugom dijelu ljeta (naročito u mjesecu srpnju, te u drugoj polovici kolovoza i prvoj polovici rujna o.g.), zabilježili smo značajne gospodarske štete na svim povrtlarskim kulturama od različitih uzročnika biljnih bolesti. Uz već opće proširene plijesni i truleži vrlo su česte bile plamenjače, hrđe, pepelnice i različite skupine pjegavosti lišća, koje u epidemijskim sezonama prelaze u stadij “paleži i sušenja”! Neke su skupine povrća zbog kraće vegetacije i pripreme za prehranu u svježem obliku vrlo osjetljive i “ograničene” na primjenu kemijskih sredstva za zaštitu bilja (npr. salata, endivija, radič), a zadnjih su sezona učestali upiti proizvođača “povrtnih lobodnjača” o neželjenim promjenama na lišću!

Biljna porodica lobodnjača (fam. Chenopodiaceae) obuhvaća oko 1.500 vrsta rasprostranjenih po cijelom svijetu, za čije je predstavnike značajno nakupljanje nitrata i oksalne kiseline. Kao lisnato povrće u nas se najčešće koriste špinat (pod- porodica Amaranthaceae) i blitva, a zadebljali se korijen koristi od cikle. Od ostalih kulturnih vrsta iz skupine lobodnjača u našoj zemlji valja još istaknuti šećernu i stočnu repu. Premda špinat i blitva imaju kraću vegetaciju od cikle, svi su predstavnici porodice vrlo osjetljivi na neke kategorije bolesti lišća: pjegavosti (Cercospora, Ramularia), hrđa (Uromyces), plamenjača (Peronospora) i pepelnica (Erysiphe)! U područjima gdje se na većim površinama uzgaja šećerna ili stočna repa njihova je ekonomska štetnost posebno izražena, jer se bolesti “sele” iz jednog osjetljivog usjeva na drugi. Što se biljna bolest u usjevu ranije javlja, uz povoljne meteorološke uvjete zabilježene su štete veće. Problem suzbijanja bolesti povrtnih lobodnjača u našoj je zemlji do sredine 2011. godine bio vrlo izražen, jer za istu namjenu nismo imali dopuštenje za primjenu niti jednog kemijskog pripravka, pa kod preporuka struka uglavnom ističe poštivanje plodoreda, prostornu izolaciju usjeva špinata, cikle i blitve od šećerne i stočne repe, te izbor na bolesti manje osjetljivih kultivara. No, proizvođači ovih povrtnih vrsta u praksi često dojavljuju pojavu navedenih kategorija bolesti i traže uputu za njihovu usmjereno suzbijanje, pa ovom prilikom dajemo stručan osvrt sa trenutnim dopuštenjima za fungicide kod primjene na malim kulturama i malim namjenama!

Pjegavost lista (Cercospora beticola) je u našoj zemlji najraširenija u kontinentalnim područjima gdje se uzgaja šećerna repa. Prepoznaje se po brojnim, malim, smeđim ili sivo-bijelim pjegama promjera 2-3 mm s naglašenim crvenkastim ili ljubičasto-smeđim rubovima (vidi fotografiju). Obično se simptomi prvo pojavljuju na starijem lišću, a kako se njihov broj povećava tkivo lišća potpuno propada. Uzročnik bolesti se prenosi sjemenom ili se zadržava preko zime na oboljelim biljnim ostacima u zemljištu. Optimalni uvjeti razvoja gljiva roda Cercospora su vrlo toplo i vlažno razdoblje, uz idealne dnevne temperature od 25° do 32ºC (noćne vrijednosti 16ºC ili više) i 98% relativne vlažnosti zraka. Širi se vjetrom i kapljicama vode. Već 7-10 dana nakon optimalnih uvjeta za zarazu se pojavljuju prvi simptomi bolesti na lišću. Kod nas Cercospora vrlo često napada ciklu a nešto manje blitvu, a tijekom sezona povoljnih za epidemijski razvoj bolesti zabilježeni su gubici zadebljalog korijena 40%. Plodoredom i sakupljanjem inficiranih biljnih ostataka značajno se umanjuje mogućnost zaraza naredne sezone, a nakon jače pojave pjegavosti može se obaviti otkos i iznošenje lišća iz povrtnjaka. Naknadno razvijeno lišće neće biti zaraženo ako temperature padnu na vrijednosti manje od 16ºC ili ne očekujemo dovoljno kiše. U slučaju rane pojave pjegavosti u usjevima cikle, moguće je pred toplo i vlažno razdoblje obaviti tretiranje fungicidom iz skupine strobilurina (Quadris SC).

Siva pjegavost (Ramularia beticola) se prepoznaje po razvoju nepravilno uglatih sivo-smeđih ili sivo-bijelih pjega na starijem lišću, čiji je središnji dio svjetliji nego u Cercospore, a također su većeg promjera (5-10 mm). Rubovi ovih pjega ne moraju biti potpuno okrugli, već i uglati ili omeđeni lisnim žilama. Sivoj pjegavosti više odgovara prohladno-vlažno razdoblje, uz optimalne temperature 17ºC, a zabilježeni su gubici prinosa 10-20 %.

Hrđa (Uromyces betae) češće napada blitvu nego ciklu. Na lišću se s gornje i donje strane pojavljuju brojne nakupine poput “prištića” (tzv. sorusi), promjera oko 2 mm, narančaste ili smeđe-crvenkaste boje, koji pred kraj vegetacije postaju tamno-smeđi. Na peteljkama su sorusi izduženog (eliptičnog) oblika. Lišće se zbog jakog napada hrđe rijetko suši, ali već i slabija zaraza blitve narušava njenu prodajnu vrijednost. Gljiva prezimljuje na otpalom lišću u stadiju zimskih teleuto- spora, a svim biljnim hrđama za razvoj pogoduje proljetno vlažno i dovoljno toplo razdoblje (od 15° do 22ºC).

Plamenjača (Peronospora farinosa f. betae; f. spinaciae) je vrlo opasna u usjevima špinata, dok u usjevima cikle i blitve rijetko nanosi štete. Na gornjoj strani zaraženog lišća se pojavljuju žućkaste pjege različitih oblika i dimenzija, dok se na naličju, ispod pjega, za dovoljno vlažnih i toplih noći (vlažnost zraka barem 70-80%, uz temperature barem 8ºC) razvija sivo-ljubičasta prevlaka. Jako napadnuti listovi špinata postaju mjehurasti, uvijaju se, požute a na kraju se suše i otpadaju. Na otpalom lišću gljiva formira debelo-stijene oospore, pomoću kojih preživljava duže razdoblje bez domaćina. U mnogim područjima svijeta plamenjača se opisuje kao najopasnija bolest špinata, koja na tek izniklim biljkama može uništiti veći dio usjeva.

Pepelnica (Erysiphe betae) se javlja dosta rijetko, samo na jugu Hrvatske može biti češća bolest blitve. Na pojedinim dijelovima plojke listova srednje starosti se javlja slaba pepeljasta prevlaka, koja se u povoljnim uvjetima brzo proširi (temperature 15-30ºC, uz povišenu vlažnost zraka). U svijetu su zabilježene štete uroda do 25%, a polja s jačim napadom pepelnice postaju tržno neiskoristiva. Jače su pepelnicom zaražene stresom zahvaćene biljke. Prezimljuje u formi vrlo otpornih zimskih plodišta (kleistoteciji), dok u toplijim krajevima uspješno prezimi na divljim Beta- vrstama.

Antraknoza špinata (Colletotrichum dematium f.sp. spinaciae) je nakon plamenjače značajno manje prisutna bolest, ali se u razdobljima kišnog vremena može iznenada pojaviti u usjevu. Prenosi se zaraženim sjemenom, a uzročnik na listovima uzrokuje pojavu nekrotičnih (tamnih) pjega raznih dimenzija. Dio oko pjege ima žućkastu boju. Širi se pomoću kiše (ili sustav navodnjavanja kišenjem), uz optimalne temperature nešto veće od 20ºC simptomi bolesti se pojavljuju 6-10 nakon zaraze.

Za suzbijanje svih navedenih i opisanih bolesti povrtnih lobodnjača mogu se koristiti fungicidi navedeni u tablici 1. Noviji podaci Svjetske agencije za zaštitu okoliša (EPA) daju pozitivnu toksikološku sliku za primjenu azoksistrobina (Quadris SC) (0,6 lit./ha) pri suzbijanju bolesti korijenastog i lisnatog povrća, ali se primjenjuje preventivno samo jednom u prvom dijelu vegetacije. U Italiji je u integriranoj proizvodnji povrtnih lobodnjača dopuštena primjena pojedinačnih bakarnih fungicida (npr. Champion, Kocide DF, Neoram DF) (djelotvorni na gljive Cercospora, Ramularia, Uromyces, Peronospora), uz propisanu karencu 20 dana.