Osnovni zahtjevi pri skladištenju krumpira

Krumpir (Solanum tuberosum) je podrijetlom “planinska” biljka koja tijekom aktivnog razdoblja vegetacije zahtijeva mjesečno barem 100 do 120 mm dobro raspoređenih oborina, temperature zraka u rasponu od 10° do 30°C, te lagana, dobro drenirana ili propusna tla, sa dovoljno humusa i blago kisele reakcije (optimalna pH vrijednost 5,5). Ulaganja u proizvodnju su relativno velika, jer osim skupog sadnog materijala tržni uzgoj krumpira na većim površinama zahtijeva specifičnu mehanizaciju i skladišta za čuvanje gomolja. Zajedničko za sva uzgojna područja krumpira u našoj zemlji tijekom 2014. sezone je relativno rano obavljena sadnja i iznadprosječna količina oborina sve od početka travnja do sredine mjeseca rujna. Na većini je mjernih lokaliteta u tom razdoblju palo barem za trećinu ili više oborina u odnosu na mnogogodišnje prosjeke. Obilne kiše u prvom dijelu vegetacije su omogućile snažnu epidemiju najopasnije bolesti cime – plamenjače krumpira (Phytophthora infestans), a previše oborina u drugom dijelu vegetacije onemogućava normalno formiranje gomolja, pa se očekuju iznadprosječno veliki gubici uroda već u samom polju ili tijekom skladištenja! Obilne padaline krajem kolovoza i/ili početkom rujna o.g. ne samo da su otežale vađenje značajnog dijela uroda kasnijih sorata krumpira, već izravno utječu na fiziološku stabilnost gomolja za čuvanje, pa tržni proizvođači tijekom naredne zime 2014./2015. moraju poštivati pravila za skladištenje gomolja kako bi gubici uroda bili što manji. Primjerice, mjernim uređajem “iMetos” na lokalitetu Belica samo u razdoblju od 14. kolovoza do 14. rujna 2014. godine zabilježeno je čak 388,6 mm kiše, što je 48,0 % od očekivanih (prosječnih) godišnjih količina padalina!

Većina kasnih sorata krumpira koje su zadnjih godina proširene zbog tolerantnosti na cistolike krumpirove nematode (Globodera) pojačane su osjetljivosti na bolesti cime i gomolja. Stoga mjere zaštite cime protiv gljivičnih bolesti (Phytophthora, Alternaria) moraju biti pravovremeno obavljene pripravcima visoke učinkovitosti, a mehaničko ili kemijsko uništavanje cime (desikacija) je postala u većini sezona nužna tehnološka mjera pri uzgoju kasnih sorata krumpira čiji urod planiramo skladištiti tijekom jeseni. U plodoredu krumpir mora biti uzgajan barem sa dvije kulture iz drugih botaničkih porodica (npr. ozima žitarica i krstašica), jer se na taj način smanjuje pojava bolesti gomolja od zemljišnih bolesti (npr. suha trulež – Fusarium spp., i/ili “bijela noga” krumpira – Rhizoctonia). Suvremene sorte krumpira se pored najvažnijih tehnoloških svojstva koje privlače proizvođače (npr. vrijeme dospijeća, visina uroda, oblik gomolja, boja kožice) razlikuju po kulinarskom tipu, odnosno unutrašnjim svojstvima (sadržaj suhe tvari). Jedan od najštetnijih fizioloških poremećaja koji zadnjih godina u našoj zemlji sve više dolazi do izražaja je “tamna pjegavost mesa gomolja” (vidi fotografiju). Poremećaj se obično prepoznaje 1-2 dana nakon vađenja po unutrašnjim tamnim (plavičasto-zelenim) promjenama nekoliko mm ispod kožice gomolja. Na površini se štetne posljedice ne primjećuju, pa takvi gomolji na “inspekcijskom” stolu nisu prepoznatljivi, a krajnji korisnik vidi tek nakon rezanja krumpira kao štetne posljedice u mesu. Izgled kružno raspoređenih štetnih promjena u mesu gomolja (plavičaste, zelenkaste ili smeđe boje) ovisi o sorti krumpira, odnosno boji mesa gomolja i sadržaju suhe tvari. Tamna pjegavost mesa gomolja nastaje kao posljedica aktivacije enzima fenol-oksidaze, pri čemu nastaje plavičasti ili plavičasto-zeleni melanin. Natučenje gomolja kod vađenja uroda pri nižim temperaturama (manjim od 12ºC), a poglavito ako je zemljište prije vađenja bilo zasićeno vlagom, primarno utječe na aktivnost enzima koji oksidiraju fenole, odnosno na štetnost ovog fiziološkog poremećaja. Sorte se jako razlikuju prema osjetljivosti na tamnu pjegavost mesa (primjerice u Međimurju su ranijih sezona značajnije oštećene sorte roko, carrera, red scarlet i belarosa), a jače su oštećeni gomolji koji sadrže više suhe tvari.

Za kvalitetno i dugo čuvanje krumpira potrebna su specijalna toplinski izolirana skladišta s aktivnom ventilacijom, gdje je ohlađivanje krumpira ovisno o temperaturi i sadržaju vlage vanjskog zraka. Gomolji krumpira su “živa bića” koja disanjem oslobađaju toplinu i čuvanjem na hrpama neprimjerene visine, bez prozračivanja, postaju podložniji negativnim fiziološkim poremećajima i razvoju patološke truleži i gnjiloće (u hrpi temperatura mase gomolja za 4 dana naraste 1ºC). Stoga prije dugotrajnijeg čuvanja gomolje prvo treba osušiti i tijekom dvotjednog razdoblja pospješiti zarašćivanje rana (idealno bi bilo pri optimalnoj temperaturi 15° do18ºC propuhivati oko 14 dana zrak s povišenom vlagom). Nakon toga se hrpa stolnog ili jestivog krumpira za višemjesečno čuvanje tijekom zime ohlađuje na 6° do 7ºC (primjerice, sjemenski krumpir je optimalno ohladiti na 4ºC, a krumpir za čips na 8 do 9ºC). Prije pražnjenja skladišta masu krumpira bi prije trebalo zagrijati na 14° do 15ºC. U praksi se urodi krumpira čuvaju u nedovoljno izoliranim prostorijama i podrumima, pa zimi često dolazi do “zaslađivanja” krumpira, a naročito ako se temperatura spušta na vrijednosti ispod 6ºC (pritom gomolji gube vodu, a škrob se pretvara u šećer, pa tako “zaslađeni” gomolji mogu izdržati i -2ºC). Tek posljednjih desetak godina proizvođači stolnog ili jestivog krumpira ugrađuju u skladište aktivnu ventilaciju za provjetravanje i ohlađivanje krumpira. Pritom vlasnici moraju poznavati zahtjeve kapaciteta ventilatora spram propuhivanja kroz masu uskladištenog krumpira (npr. 150 kubičnih metara zraka u 1 satu na 1 tonu gomolja), te posjedovati senzore koji stalno mjere temperaturu i vlažnost vanjskog zraka i temperaturu mase gomolja u skladištu (to je vrlo važno jer na temelju tih spoznaja određujemo potrebu za propuhivanjem i doba dana kada se ventilatori uključuju!). Samo konzumne gomolje krumpira namijenjene dugotrajnijem čuvanju moguće je tretirati prilikom punjenja skladišta sredstvima na osnovi klorprofama (Tuberite-N i/ili Neo-Stop P) radi sprječavanja prijevremena klijanja. Manjim proizvođačima krumpira koji ga uzgajaju samo za vlastite potrebe je dobro preporučiti da nakon vađenja krumpir odstoji barem 24 sata na hrpi u sjenovitom i ne previše vlažnom mjestu. Nakon toga je dobro gomolje probrati i sortirati ih po veličini u manje drvene (npr. “letvarice”) ili prozračne plastične sanduke, pritom odbaciti oboljele i izdvojiti mehanički oštećene gomolje. Prostorija za čuvanje gomolja mora biti dovoljno zamračena, s poželjnim rasponom temperature od 4° do 20ºC.