Pakirnica krumpira Belpak u Belici: susjedi smeta buka, proizvodnja prekinuta!

U unajmljenom hangaru Poljoprivredne zadruge Čakovec uz društveni dom u Belici tvrtka Belpak već sedmu godinu za redom ima pakirnicu konzumnog krumpira. To je udružena proizvodnja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Dragutina Taradija, Alojza Kozjaka, Vladimira Premuša i Zdravka Kramara, a u Belpaku je i tvrtka InterAgrico iz Čakovca koja pokriva nabavu, marketing, stručne usluge...
Na tu pakirnicu krumpira (a bez pakirnica u kojima se konzumni krumpir prebire prema debljini gomolja i kvaliteti, pere, ambalažira i otprema u trgovinu) vezano je još dvadesetak obiteljskih gospodarstava iz Belice.

Svima nabrojenima ugrožena je, međutim, egzistencija neshvatljivim postupanjem inspekcije Uprave za sanitarnu inspekciju i javno zdravstvo Ministarstva zdravlja, kojoj se požalila vlasnica kuće iz susjedstva pakirnice, Branka Ovčar, jer joj smeta buka iz pakirnice i jer zbog prometa ima oštećenja na kući. U rujnu prošle godine pokrenut je (po prijavi) službeni nadzor u kojem je naloženo Belpaku ishoditi rješenje da su u poslovnom prostoru pakirnice krumpira provedene mjere za zaštitu od buke.

BLIZU DOBRO, DALJE SMETA

U rješenju se detaljno opisuju tehničke karakteristike pogona, te navodi i (za kasniji razvoj događaja važne) dvije zanimljive konstatacije: najbliži stambeni objekt pakirnici je kuća Vladimira Ovčara koji nema primjedbe na buku iz pakirnice, a do njegovog objekta (zid uz zid) je kuća Branke Ovčar (njegove sestre, op.n.) koja se žali na povišene razine buke iz pakirnice pri radu sa zatvorenim i otvorenim vratima pakirnice te na buku kamiona koji se parkiraju na platou ispred pakirnice.

Nenad Ilijaš, direktor Belpaka i njegova stručna suradnica Bojana Blažinčić Pongrac pokrenuli su sve što je inspekcijskim nadzorom naloženo, angažirana je ovlaštena tvrtka za mjerenje buke, a pokušalo se i sa susjedom razgovarati i naći moguće rješenje problema, ako, problem sa strane Belpaka uopće postoji.

ZADOVOLJAVA, A NIJE DOBRO?

Kao izvori buke navedeni su postrojenje pakirnice, ventilator na južnom zidu objekta (udaljen ne manje od 50 metara od kuće prijaviteljice), promet na prometnici i parkiralištima istočno od kuće (što s pakirnicom nije u izravnoj vezi) i traktori i kamioni (dovoz krumpira u rinfuzi i odvoz pakiranog, što je s pakirnicom u izravnoj vezi).

Izvještaj o rezultatima mjerenja buke koje je proveo ZAING iz Čakovca zaključio je sljedeće:

Temeljem izvršenog mjerenja razine buke na lokaciji pakirnica, Belica (...) te u njegovoj okolici (...) ustanovljeno je da ista ZADOVOLJAVA postavljene akustičke zahtjeve, utvrđene standardima i propisima (...) za mješovitu stambenu pretežito poslovnu zonu.
Postoje, međutim, minimalna odstupanja zbog kojih se ni u ludilu nigdje ne zatvara proizvodni pogon, ali netko tko ima moć odluke u Zagrebu, a u Belici nije viđen niti je dolazio vidjeti problem u mjerilu 1 : 1, misli drugačije i postupa preko nižih inspekcija ureda.

TKO ČUJE TRI DECIBELA?

Naime, u mjerenju je utvrđeno da kad pakirnica ne radi ispred prozora prijaviteljice B. Ovčar buka je 53,1 dB, ako pakirnica radi 54,7 dB, a uz otvorena dvokrilna vrata pakirnice u radu, buka je 58,6 dB, dakle 3,6 dB više od dopuštene razine buke. Najviša je buka kada se otvore sva velika klizna vrata na pakirnici u radu, tada je 63 dB, što je više od dozvoljenog za stambeno - poslovnu, a pretežito stambenu zonu, ali je dopušteno (do 65 dB) za stambenoposlovnu, ali pretežito poslovnu zonu!

Najzanimljiviji dio mjerenja je: kad pakirnica ne radi, buka je s ceste i parkirališta pred ugostiteljskim objektom 54,6 dB, a iz pakirnice u radu samo 0,1 dB više, 54,7 dB! Smeta li susjedu B. Ovčar uobičajena komunalna buka i izvori koji nisu u izravnoj vezi s pakirnicom ili baš i samo buka iz pakirnice – nemoguće je utvrditi.
Ono što je bilo moguće - birokratsko gluhoslijepo postupanje inspekcije - je provedeno. U subotu, 14. ožujka, pakirnica je radila zadnji dan. 

ZATVORILI U STRAHU

B. Blažinčić Pongrac navodi, međutim, nešto nevjerojatno:

Mi nismo dobili službeno rješenje inspekcije da moramo zatvoriti. Kad sam zvala u inspekcijsku upravu u Zagreb voditeljica službe županijske sanitarne inspekcije rekla mi je – nemam ja s vama što razgovarati, pa šta vi još radite?! Nismo došli ni u priliku objasniti da smo spremni sanirati problem (ako uopće postoji), da ne možemo rad prekinuti odmah jer pred nama je još obveza isporuke nekoliko stotina tona krumpira... Mi smo prva pakirnica koja je imala GLOBAL GAP certifikat i HACCP-normu, ovaj objekt je tu četrdesetak godina i kad je služio izvornoj namjeni (otkupno skladište) bilo je neizmjerno više buke i prometa. 
Nismo znali što napraviti, jer je u pakirnicu poslana naređenjem odozgo inspektorica nadležna za Međimurje, u ponedjeljak, 16. ožujka, da vidi radi li još pakirnica. Nije bilo nikog, zatvoreno je, pa je čak zapisnik ostavila zaposleniku u prodavaonici PZ-a Čakovec.

Mi smo prestali raditi jer smo upozoreni od dobronamjerne upućene osobe da – iako nismo dobili službeno rješenje da obustavimo rad – prekinemo, jer bi se iz Zagreba mogao pojaviti netko tko će nam popečatiti strojeve, prostor i ispisati – kaznene prijave! Zaustavili smo pakirnicu u strahu od takve mogućnosti! Ne znam kako ćemo ispuniti preuzete obveze prema naručiteljima, molili smo da nam se dopusti raditi još do kraja travnja, ali nas se ne želi ni čuti!

PRISILNI ODMOR

Tako su sad ljudi koji su radili u pakirnici (iz obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava) i u sezoni trčali s polja u pogon da bi spakirali narudžbe (uvijek u jutarnjim satima, kad i sav normalan svijet radi, pa vjerojatno nešto i buči), pa se vraćali na polja ili na svoja gospodarstva raditi dalje, na prisilnom odmoru.

Rješenja nemaju, ni obitelji Taradi, Kozjak, Premuš i Kramar, ni dvadesetak drugih obitelji kojima se u istoj pakirnici uslužno ambalažira krumpir za tržište, jer rješenje koje se može pojaviti ispravkom odrednice u prostornom planu kakva je zona gdje postoji pogon, društveni sadržaji od kafića i društvenog doma do crkve, najprometnije ulica i parkiralište - pretežito poslovna ili pretežito stambena - treba čekati još tri ili četiri mjeseca.

Rješenje koje Belpak ima dugoročno, nova pakirnica u južnoj beličkoj industrijskoj zoni gdje je već kupljena parcela i ishođena građevinska dozvola još je dalje. Ipak, ne toliko daleko kao Zagreb, gdje postoji netko tko misli da silom i proizvoljnom primjenom (nepovoljnijom za onog na kog se odnosi) propisa može, okom ne trepnuvši, ugroziti egzistenciju desetaka obitelji, premda niti je bio, ni vidio postoji li stvarno problem na licu mjesta.

PRIJETNJA I ZA SVE OSTALE?

Problem, međutim, ne staje samo na tim obiteljima. U Belici je desetak pakirnica koje rade u istim okolnostima. Samo jedna je u industrijskoj zoni, ostale su u istovjetnim zonama kao i Belpakova, samo nemaju, srećom po njih, (pre)osjetljive susjede.

Što je još opasnije, s presedanom stvorenim u slučaju Belpaka ne moraju ih niti imati. Po uspostavljenoj špranci i njima može inspekcija zakucati na vrata ili na vrata zakucati kakvu suludu zabranu rada.