Pčelar mora uvijek biti korak ispred svojih pčela

Pedeset i dvije godine pčelarenjem se bavi Branko Lipić iz Brezja, malog zaseoka-ulice s jugoistočne strane Murskog Središća, ima pčelinjak s 45 osnovnih košnica i pet matičnjaka na okućnici koja je s jedne strane otvorena prema velikim poljoprivrednim površinama koje s proljeća buknu žutim cvijetom uljane repice, a s druge strane okružena vrtovima, voćnjacima i šumarcima kojima su ove godine – prije nego je repica ocvala – bagremovi (agacije) zabijelili vrhove svojim cvijetom. A to znači, kaže Branko, da je on kao i njegovi kolege pčelari, u poslu preko glave.

PUNO ZA KRATKO

- Ovog se proljeća dogodilo da se puno toga u pčelinjaku mora u jako kratkom vremenu obaviti... Inače je puno posla kad krene intenzivna pčelinja paša, a sad se dogodilo da repica još jako cvate, a bagrem je već počeo sa svojim cvatom i ako se košnice ne kontroliraju, ako se ne priprema na vrijeme okvire, ako se ne škartira, ne čisti, može se dogoditi da i u najpovoljnjijim uvjetima ne postignemo poželjan prinos meda. Treba sve stići, a ja sam znao imati i do 80 aktivnih košnica, no sveo sam to sve skupa na manju mjeru, baš zato da bi stigao sve obaviti kako treba i pravovremeno, kaže Branko Lipić i dodaje:

- Baš prošle godine je bilo tako da mi pčelari više toga nismo stigli na vrijeme obaviti, nego što je vrijeme kvarilo pčelarenje, posebno u pčelara s mobilnim pčelinjacima.

Proljeće su mnogi dočekali s oslabljenim zajednicama, puno je pčela stradalo jer je zima bila s četrdeset dana kontinuiranog minusa, pčelinje su zajednice dočekale proljeće iscrpljene, gubici su bili i do 70 % umjesto uobičajenih 15 do 20 %. Ja sam ostavio saće tijekom zime, pa tek malo dohranio svoje pčele, a kad je krenulo s cvatnjom vrbe, divlje trešnje, voćnjaka pa onda i repice – pčele su se "digle" same i bez posebne prihrane. Mnogi griješe misleći da će sve riještiti dohranjujući pčele sa šećernim sirupom, međutim: jedan kilogram meda ne može se zamijeniti ni s tri kilograma šećera! Šećer nije dovoljan za preživljavanje pčela, prirodnu potrebu pčela i prirodna pravila treba poštivati, inače nastaju problemi.

HOBISTI

- Primjerice, danas je jako puno pčelara u Međimurju, skoro da smo pčelarski prenaseljeni, a puno je zapravo hobi-pčelara. Pčelarenje kao hobi može biti prelijepo, samo ako se pedantno radi, profesionalno pčelarenje sasvim je druga priča. Ako se s pčelinjim zajednicama popstupa nepažljivo, ako se prihranjuje tako da hrana curi, pa je otkriju pčele iz druge zajednice – dolazi do predatorstva, otimačine... Posebno u briježnom dijelu Međimurja gdje je druga polovica godine "gladna". A hobi-pčelari obično kupuju košnice koje nisu dovoljno kvalitetne bez dorade.

KOŠNICE NE VALJAJU

- Nekad su košnice proizvodili u Hodošanu, LR-ke i AŽ-ejke, od suhog drva, precizno napravljene, lijepljene tišljarski kak' treba, trajale su po trideset godina. Danas su košnice koje se nude trgovačka roba kao i sve drugo, cure na sve strane, pravi pčelar ih mora sam doraditi, dotjerati. Zato su mnogi od nas pčelara sami svoji majstori, svjedoči naš sugovornik.

S VAGOM KORAK ISPRED

- Ovih dana ja nisam previše sretan s situacijom, ovo vjetorovito vrijeme čini pčele nervoznima, nisu mi mirne kao inače, a u velikom su poslu. Nisam ni oduševljen što se sastala repica s bagremom, jer repičin med i bagrem nisu ista klasa ni cijena... Ali što je, tu je, moram stalno imati spremne okvire da bi pčele imale kamo nositi nektar. Imam pčelarsku vagu s kojom mjerim unos nektara. Primjerice, ako je dnevni unos na bagremu četiri kile nektara, odnosno dvije kile meda, mora biti mjesta za tri puta više saća od težine meda, inače nestane prostora u košnici i ide zajednica u rojenje... Moram biti jedan korak ispred potreba pčelinje zajednice u košnici.

Nije pčelarenje posao koji mi možemo podrediti svojoj volji i organizaciji. Sve diktira biologija pčela, prirodni zakoni, pa kad im već "krademo" med, onda moramo barem poštivati te zakone i pčele. Treba li ponoviti, svibanj je mjesec u kojem slavimo Svjetski dan pčela, čuvajmo i poštujmo pčele, bez njih, neće biti ni nas...