Pedesetak voćki, a trostruko više sorti voća

Sasvim neobičnu, upravo prenapučenu biljnim vrstama i sortama voća i povrća na “starinsku mekotu” okućnice ima umirovljeni hrvatski branitelj Mladen Srnec (53) sa suprugom Marjetom (52) u Malom Mihaljevcu. Više od stotinu sorti jabuka, krušaka, marelica, šljiva i drugog voća nije, međutim, i na toliko voćnih stabala. Zato što Mladen vrlo umješno (i uspješno) nacjepljuje više sorti na jedno stablo, pa je sorte voća teško i precizno prebrojiti na stablu, a vrtni nasad nešto je lakši za determinaciju povrtnica: ovisno o sezoni, u rastu je stalno barem dvadesetak vrsti povrća koje Marjeta smjenjuje u starinskom plodoredu, onako kako su oduvijek na okućnicama to radile naše bake i prabake koje nisu znale ni za kemijska gnojiva i supstrate, još manje za nekakva industrijska zaštitna škropiva ili prihrane, a povrće im je mirisalo zdravljem...

Mladen ni sam ne zna točno koliko sorti voćaka ima na pedesetak stabala, ali za one glavne procjenjuje:

- Imam barem četrdeset sorti krušaka, toliko je otprilike i sorti jabuka, a marelice, šljive i ostalo voće nisam posebno ni brojio. Samo jedno je važno: sve što je nacijepljeno stare su sorte, autohtone, iz našeg podneblja. Većina ih je iz Međimurja, a nešto sam nabavio od Pavla Kovačića, voćara koji sad živi u Cvetkovcu, a uspio je sakupiti i sačuvati, opisati po porijeklu i karakteristikama barem 600 sorti našeg voća. Njegov je i “izum” koji ja primjenjujem - nacjeplivanje više sorti iste vrste na jedno stablo, jer - drugačije mi na vrt ni ne stane. Moram vam reći - ovo ne samo da nije komercijalni uzgoj, na mojim voćkama sve se odvija maksimalno prirodno, bez otrova i kemije, sve sorte voća koje imam zapravo su i dovoljno otporne da se u podneblju u kojem su ih naši preci uzgojili same čuvaju...

Slično je s povrtnim kulturama o kojima Marjeta brine, imaju krumpira, zelja, mrkve, peršina, graha, pet vrsti šparge, bamije, papriku, radič, češnjak, luk, repu bijelu i “trepastu”, čak i - kaže Marjeta - “međimursko zelje”:

- Ljudi će se začuditi, ali međimursko zelje stvarno postoji. Sjeme smo dobili od Stanka Trstenjaka iz Marofa. On je sačuvao sjeme od svoje bake. I ne samo to sjeme, nego sjeme brojnih drugih povrtnica iz vremena kad se sjeme nije kupovalo u dućanima, na vrećice, nego se čuvalo iz sezone u sezonu, ostavljalo od najboljeg povrća za daljnje razmnožavanje...

I naše povrtne kulture su sve starinsko sjeme. S povrtnicama onakvima kakve su bile u vrijeme kad su ih naše bake i prabake sadile i sijale, pa je tako i to naše međimursko zelje očigledno drugačije od poznatog zagorskog - krupnije su glave, sasvim je drugačija kvaliteta lista, a zamislite: kad se odreže glava zelja, rucek se na korijenu ostavi, do kraja sezone iznikne nekoliko listova s cvjetovima na kojima kasnije zazori sjeme.

Znate, kaj mi ko donese, ja posadim! Ni na povrtnjaku nema nikakvog kemijskog tretiranja, jer bilje se može saditi tako da se međusobno čuva od nametnika i bolesti (nismo to mi izmislili, to se od starine zna). Korov se suzbija i vlaga u zemlji čuva malčiranjem, ne treba pretjerivati s obradom zemlje i preoravanjem da se uništi mikroorganizme u živom humusnom sloju...

Moramo poštivati znanja i tradiciju, iskustva koja su nam ostala od predaka, pa ćemo jesti zdravo povrće i onda biti i sami zdravi...

Puno sjemenja mijenjamo s ljudima kojih je sve više nama sličnih, uvjerenih u vrijednosti starih sorti voća i povrća koje moramo sačuvati...

Mladen još dodaje:

- Ne možemo pojesti sve što sami uzgojimo... Dijelimo prijateljima, rodbini... Kao ljudi, moramo dijeliti i davati, u tome je ljudska sreća - kad dajemo i dijelimo, vraća nam se.