POLJOPRIVREDNIK IVICA MIKULAJ, PALOVEC

Po godinama, po životnoj energiji i snazi, volji – Ivica Mikulaj sa suprugom Natalijom, kao nositelji obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, trebali bi biti baš primjer – što je to podrazumijevala i što podrazumijeva hrvatska politika kad govori o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima kao osloncu hrvatske poljoprivrede.
Obitelj Mikulaj iz Palovca obrađuje 30 hektara zemlje, sva je zemlja u funkciji pripreme hrane za njihov stočarski kapacitet.
Imaju suvremeno tovilište za 400 svinja u uslužnom tovu (u jednom turnusu), imaju vlastitih 18 kvalitetnih krmača od kojih prasad tove u vlastitom, unaprijed prodanom tovu mesarskom obrtu, tovi se i nešto bikova, na gospodarstvu je sva potrebna mehanizacija - što naslijeđena od roditeljske generacije, što nabavljena vlastitim sredstvima. Ivica i Natalija posluju u sustavu PDV-a već godinama i oboje plaćaju puno zaposleničko osiguranje - poreze i doprinose, kao ljudi koji ništa ne špekuliraju, ne ostavljaju rezervne položaje – već svu svoju egzistenciju oslanjaju na svoj rad, svoje znanje i upornost u danas najugroženijoj gospodarskoj grani.
Po svemu što rade i kako rade – trebalo bi im biti dobro, trebali bi osjećati sigurnost, a uz njih i njihova dva sina – Ivan (7) i Karlo (2), Ivičini roditelji, umirovljenici Marija i Franjo s kojima su pod istim krovom te baka Katarina koja je samo dva kućna broja dalje.
MI NAZADUJEMO
Ipak, Ivica ne ocjenjuje da im je dobro, ne žali se jer je naviknut stisnuti zube i raditi što treba i kad treba, ali promišlja:
VEĆ ISKUSILI PROPAST
- Naoko, imamo sve što nam treba. Zemlju, kapacitet za stoku, mehanizaciju... Ali, ako samo počnem od zemlje... Osam je hektara naše, ostalo je zakup od staračkih domaćinstava uglavnom, pa budući da nemamo papire – nemamo ni poticaja na veći dio obrađenih površina.
Kad sam odlučio, nakon vojske, baviti se isključivo poljoprivredom, odlučio sam da će to biti punim kapacitetom, bez špekulacija i nikako drugačije. Zato i jesmo u PDV-u, uredno prijavljeni, već 14 godina ovisim o zemlji. Nemamo drugih prihoda. Ali smo zato iskusili i propast jedne proizvodnje. Počeo sam s 13 krava muzara, ostao bez novaca u onoj aferi s mljekarom Sirko i nakon što sam prodao te krave i podmladak, sve skupa 28 glava, okrenuo sam se svinjogojstvu.
Tovilište u kojem je danas uslužni tov za SIZIM trebalo je biti za krave štala, s izmuzištem i svime što takva štala podrazumijeva. Sad, kad vidim kakva je situacija s mljekarstvom, ne žalim što smo se preorijentirali. Oko 40.000 kuna izgubio sam sa Sirkom, sad smo kvarni 45.000 kuna u nerealiziranom povratu kapitalnih ulaganja...
RADIMO I PADAMO
- Država je nama poljoprivrednicima kao maćeha. Lako im je reći – nema više u proračunu što smo obećali. Pitam vas – ako samo uzmemo u obzir te dvije stvari – koja obitelj može samo tako pregrmjeti gubitak od 90.000 kuna? A mi nismo jedini. Ukupno je situacija takva. Nama se događa da svakim danom radimo sve više, a ostvarujemo sve niže i niže prihode, pa smo – ja ne znam kako se to na višim razinama ne vidi – na dobrom putu do uništenja. Još pet ili šest godina odnos u cijenama kakvi su sada, i nama neće ostati ništa. Ni ono što su stvarali naši roditelji. Nije na ovom gospodarstvu samo rad moje žene i mene. I moji roditelji još pomažu, ženina sestra, šogor. Svi skupa puno radimo.
U KREDIT NI U LUDILU
- Danas razmišljam – a kako je tek onima koji su morali, za razliku od nas koji smo već nešto imali od roditelja – krenuti od nule? S kreditima? Ni u ludilu. Mi smo se upravo oslobodili mjesečne rate od 3.000 kuna od kredita s kojim smo podigli tovilište. I rekao sam – nikad više u kredit. Poljoprivredna je proizvodnja rizična, propast stalno visi nad glavom, a za kredit je trebalo dati pod hipoteku krov pod kojim živimo!
NEMA SIGURNOSTI
- Imamo ugovorne odnose za svoje proizvodnje, ali ni oni nam ne garantiraju sigurnost. Tov za SIZIM u kojem su odojci uvezeni iz Njemačke vrijedi nam od 0,85 do maksimalno 1 kune po kilogramu isporučenog tovljenika. Ovisi o kvaliteti u tov unijetih odojaka. Ako netko misli da je to puno – onda nek si računa što to znači hraniti i čistiti svinju mjesecima za 85 do 100 kuna?
Ili, što kad se dogodi kao kad je bila svinjska kuga, kad su nam tovljenici bili mjesecima nakon planiranog roka isporuke u tovilištu? Pojeli su nas... Došli su na 170 kila u prosjeku, a taj višak kila za tovljača nije dobitak. Naprotiv! No, ja se ne tužim na iskustvo sa SIZIM-om, ali vidim – kako po tom uslužnom tovu, tako i po tovu koji imam u vlastitoj režiji – da smo na jako neorganiziranom tržištu.
ZAŠTO NEMA PLANA?
- Nemamo logistički organiziran uzgoj – od prasadi do tovljenika. Bio sam u Austriji, naši kolege tamo točno imaju planirane količine, unaprijed poznatu cijenu, jasne uvjete... Mi to nemamo, a od nas se traži da budemo konkurentni Europi. Možemo biti, samo ako se u konkurenciji prvo izjednačimo u uvjetima. Koliko vidim – svoje malobrojne poljoprivrednike Europa je pokrila kompliciranim sustavom poticaja da bi na tržište izbacili što jeftiniju hranu. Kad je hrana jeftina – može se tiskati ljude na male plaće. A kod nas? Skoro isto. Radniku je teško, ali makar su plaće – nominalno gledano – rasle u zadnjih deset godina više od 50%, ljudima svejedno je teško jer troškovi rastu još brže, a nama u poljoprivredi prihodi su jednakim tempom padali, a troškovi rasli!
Razumijete o čemu govorim?
KUNU VIŠE OD GUBITAŠA
- Mogu li ja pitati – a tko će nama dati božićnicu? Ili regres za godišnji odmor? Znate, rasrdil sam se kad sam vidio na televiziji da željeznica isplaćuje 3.000 kuna božićnice... Rekao sam, e sad si budemo mi isplatili 3.001 kunu, nek bar jednom seljak ima božićnicu, i to višu od najvećih gubitaša u državi. Gorka je to šala – ali zar nije tako?
KAKAV START U EU
- Na starim strojevima, na objektima koje je moguće graditi samo s preskupim kreditima, prepušteni sami sebi, nećemo uhvatiti poziciju za start u Europi.
Svi od nas traže kvalitetu. Imam sporazum s Mesnicom Mihalić, tovim odojke iz vlasitog uzgoja za njih i pokojeg bika, onako – sporo i prirodno, za što bolju kvalitetu. Zadovoljni su i oni i ja u tom aranžmanu. Više zaradim nego da dajem tovljenike u industriju. Samo, niti udruženi domaći proizvođači s domaćim mesarima ne mogu konkurirati uvozničkim lobijima, preslabi smo. Mesari žele kvalitetno meso, znaju da ga mogu dobiti kod nas, kupci žele kvalitetne proizvode, pa domaće, pa autohtono, pa specijalitete... A onda se okrenu i kupuju uvozni bofl u trgovačkim centrima...
IMAMO, ALI - PLATITE!
- Ja sam uvijek govorio – nije istina da se uzgojena svinja, june, bilo što, ne može prodati. Problem je naplatiti. Svi žele kvalitetnu robu, svi bi birali, naručivali – ali kad je vrijeme plaćanja, ljudi padaju u nezamislive probleme.
Zato ne znam koliko ćemo dugo – čak i mi mlađi, spremni na sve – izdržati, koliko još ima snage da sa starim strojevima, s objektima koje smo na svakojake moguće načine ili prilagođavali novim proizvodnjama ili podizali, krenemo u konkurenciju s Europom. Bez sređivanja stanja u Hrvatskoj prije ulaska u Europu, ne piše nam se dobro.
Marijan Belčić