Rajka i Zoran Kocijan: Zemlju smo dobili za svadbeni dar i počeli "od nule"!

Na prilazu Štefancu iz pravca Male Subotice Rajka i Zoran Kocijan imaju nasad s 1.200 stabala breskve. Voća koje je u međimurskim voćnjacima (pre)rijetko, a zapravo je – ukazuju stručnjaci – isplativije od jabuke koja prevladava. Koštunjičavo voće inače je premalo zastupljeno u naših voćara, no ništa o tome Kocijanovi nisu znali kad su se odlučili zasaditi prva dva reda bresaka na njivi koja je Zoranova očevina dijelom, a dijelom svadbeni dar rođaka čija je zemlja bila uz među, pa je mladencima "doštukao" njihov prvi posjed.

"VJUTRO V DERO, ODVEČER NA POSEL"

Zaposleni su inače i Rajka, strukom ekonomistica i Zoran, strukom vrtlar. Ona u "Balestri", on u Rasadniku "Iva", ali tipično međimurski idu "vjutro v dero, ovečer na posel", jer mora čovjek poslije posla "nekaj i doma delati". Na obiteljski radni hobi navikli su već i njihov sin Nino (10), odlikaš sa "sve pet" u školi i kćer Tina (7) koja će na jesen tek u školu, a i najmlađa, desetomjesečna Tesa s njima već guguće u voćnjaku.

Ovih dana intenzivna je berba breskve, a obitelj, kaže Zoran, sve radi s "vlastitim kapacitetom", baš kako su i počeli pred devet godina.

Puno se toga mora poklopiti da bi uhvatili tjedan "praznog hoda" u vrijeme kad se na more ide... S nasadom na dva i pol hektara idemo na krajnju granicu mogućnosti obitelji, ako ne želimo da nam trpi obiteljski život ili društveni s prijateljima... Prijatelji nam dođu i pomoći. Na najgori posao, tako ga ja doživljavam, na prorjeđivanje plodova. Samo, ljudima je žao trgati plodove, teško prihvaćaju što sve treba napraviti da bi se dobila kvaliteta, pa ostane i više nego treba na stablima...

PLATITE BRESKVE S KOVANICAMA: Nino je "gazda"

Na ulazu i breskvik kupce dočekuje Nino, dječarac od deset godina, koji na pitanje - tko je tu "gazda" bez sustezanja kaže: "Ja sam gazda!" jer odmah naginje k šali. Pitam dalje: "Dobro, a gdje su ti radnici?", a on spremno odgovara: "Pa poslal sam ih brat breskve!" (mamu i tatu, op.n.). Na "ozbiljno" pitanje kako to da i on radi, brzo je sve razjasnio: - Tata i mama su mi rekli da im mogu pomagati ako budem tu prodaval breskve, jer drugo je za mene preteško. Ali dogovorili smo se da svi "železni penezi" koje dobijem budu moji. Da si uštedim za hoverboard!

Kupci koji zastanu ne znaju za taj dogovor, pa onda nek se zna: zastanete li kod Kocijanocvih po breskve, platite koliko možete s kovanicama, Nino je zaista zavrijedio svoj hoverboard!

Ovaj članak je u proširenom obliku u ovotjednom tiskanom izdanju...