Stjepan Jurinec: EU nam daje novac za ruralni razvoj, a onda nas uguše svojim interesima

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Stjepana Jurinca u Ivanovcu tek je pola jedne poljoprivredničke priče koja bi po svemu što ima, kako radi i s kojom opremom raspolaže trebala biti dohodovna i uspješna. Naime, S. Jurinec je ratar, ali ima gospodarstvo koje radi zajedno i komplementarno je gospodarstvu njegova brata Ivana, koji je stočar, odnosno proizvođač mlijeka s kvalitetnim stadom od 25 simentalki, što je druga polovica te priče.

Obrađuju, racionalno koristeći mehanizaciju koju imaju, skladišne i silosne kapacitete, oko 70 hektara zemlje, bez praznih hodova ili neracionalnih troškova. Ipak, kaže Stjepan da – iako su napravili na obiteljskim gospodarstvima "sve po knjizi" – zadnjih godina više stagniraju nego napreduju i problema je sve više:

OPET ISPOČETKA?

- Pitao sam ministra Tolušića na sastanku u Županiji kako je moguće da od 2014. godine na uredno podnijet zahtjev za zakup državne zemlje do dana dašnjeg nisam dobio rješenje, ni pozitivno ni negativno... I sad, prije nego dobijem rješenje, opet se mijenja sustav, država opet spušta zakup na općine i gradove, opet sve ide nanovo? Istina, ovaj ministar je počeo rješavati probleme, svaka mu čast što nam je spustio novce za poticaje prije sjetve, ali mu – kao i svima prije njega – ipak ne vjerujem. Zbog iskustva. Čim se nešto dobro počne, uvijek zastanemo, uvijek se odustane, a to ne mora biti baš ministar kriv. A zemlja je naš osnovni resurs. Da bi ostvarili prava u plaćanjima mi moramo imati sve u ARKOD-u uredno evidentirano, ali znate koliko je primjera da je vlasnik zemlje jedan, poticaje uzima drugi, a zemlju zapravo radi netko sasvim treći?! Čak 15 hektara ja nemam u ARKOD-u jer najam vlasnicima plaćam u kešu, nemam poticaje, ali veći je problem što nemam opravdanja za troškove sjemena, zaštite, gnojiva, goriva, pa sam tako dva put oštećen, kaže naš sugovornik.

KOLIKO JE DOSTA?

- S druge strane, mi više ne znamo - a koliko bi to zemlje trebala jedna obitelj obrađivati, nastavlja Stjepan Jurinec, da bi imala normalnu egzistenciju? Nama više nije dosta sto hektara da bi se nešto zaradilo, samo vrtimo troškove i ubijamo se od posla, a po Europi (a i kod nas) se plaća zapuštanje zemlje, ugar!? Više se ništa ne može planirati, nikad uneprijed ne znamo niti možemo čvrsto ugovoriti proizvodnju, mi smo samo jako kontrolirani, a s druge strane: kakva je afera pukla s tobožnjim pašnjacima za koje je tko zna tko sve ne uzeo ozbiljne novce, a nema stoke!?

NE HRANI SE VIŠE

Ne čudi se Stjepan što više nema stoke, jer ljudi ne žele ići u gubitke.

- Dobro to vidim jer prodajem žitarice, kukuruz, pšenicu, tritikal, ječam, sve iz moje ratarske proizvodnje već 28 godina na sajmu u Samoboru... Tovarim na kamion pet tona, vraćao sam se nekad prazan, sad prodam tonu i pol, tri i pol tone vraćam doma... Ljudi više ne drže ni svinje, ni perad, krave pogotovo ne... ne hrani se više, ubili smo mala seoska gospodarstva koja su bila velik izvor domaće, prave hrane. Pa evo, kod mojeg brata se vidi zašto ljudi odustaju: od dvadeset i pet vrhunskih krava, koje su u novom, namjenski građenom  objektu, odvozi se samo mlijeko prve klase, svaki dan iz dana u dan... Ali naplata tog mlijeka kasni i po četiri mjeseca! Pa tko normalan može tako raditi?! O cijenama da se i ne govori...

Primjerice, još je '90-tih krumpir bio po jednu kunu za kilu i to rinfuze, a sad se za kalibrirarni, oprani i ambalažirani krumpir ne može dobiti ni ta kuna!? Koliko je koštao dizel prije 20 ili 25 godina? Nitko me ne može uvjeriti da mi ne znamo raditi. Naš seljak zna sve proizvesti na polju, uzgojiti svaku vrstu stoke na domaćinstvu, ali problem je u tome što naša država niti slijedi, niti štiti nas poljoprivrednike. Mi moramo zadovoljiti stotine propisa da bi naši proizvodi mogli na tržište, a k nama se uvozi iste takve proizvode tretirane sredstvima koja su u Hrvatskoj odavno zabranjena ili se uvozi po dampinškim cijenama, tobože tržišne su slobode? A zašto nas država ne štiti od jasno prepoznatljivog dampinga s prelevmanima, trošarinama Ali ne, mi postupamo upravo obrnuto!, dodaje Stjepan.

EU TRŽI SVOJE

Pomoć iz EU  potporama i projektima Stjepan Jurinec ne doživljava kao pomoć.

- Mi smo sve što na gruntu imamo podigli iz zarade koju smo nekad ostvarili, u tri generacije, pa nemamo kredite i danas nas ti i drži na životu. Sad nitko nema više za investiranje, EU daje novac za ruralni razvoj, a zapravo nam ih uzme natrag za svoje strojeve, trži svoje, a paralelno s tim nam guše tržište s proizvodima po dampinškim cijenama. Kad smo mi o tome ozbiljno razgovarali? Osobno mislim: kad se izjednače uvjeti naši s uvjetima pod kojima rade naše kolege u Europi, nek bude slobodno tržište. Siguran sam da smo mi s našim radnim navikama i spremnošću na rad jači.

KOME ĆE IMANJA?

- No gospodarstva koja su, uvjetno rečeno, danas jaka, koja opstaju samo zato jer po četvero ljudi radi od jutra do večeri, imaju velik problem: djeci ne pada na pamet ostati na imanju. Mlade generacije znaju računati. Mi doma radimo u dvije smjene: ja na poljoprivredi od jutra do sutra, supruga Lidija uz mene kad se vrati s posla (radi u medicinskoj ustanovi), sin Matija, student treće godine agrionomije kad god je doma, mlađi sin Karlo praktično stalno jer je trećeškolac, školuje se za geometra. Tko misli da je mladima privlačno baviti se poslom kojim se bave njihovi roditelji, a uz težak rad, pa i na najbolje opremljenim gospodarstvima, zapravo nazaduju? Ne znam kome će ostati i dobra imanja i koliko će ih za koju godinu uopće biti...