STJEPAN JURINEC, PREDSJEDNIK UDRUGE RATARA MEĐIMURSKE ŽUPANIJE

POJEDINAC JE NA TRŽIŠTU NIŠTA, SAMO UDRUŽENI IMAMO SNAGU

Na nedavnoj osnivačkoj skupštini Udruge ratara Međimurske županije teret predsjedničke odgovornosti i povjerenje ratara koji do sada uopće nisu bili organizirani preuzeo je Stjepan Jurinec iz Ivanovca.
On sam bavi se isključivo ratarskom proizvodnjom, pa premda gospodari zajedno s bratom koji je stočar, iz prve ruke zna kakav je položaj ratara kao tipičnih proizvođača sirovine na neuređenom hrvatskom tržištu.
● Kakvo je gospodarstvo, kavu proizvodnju imate...
- Ratarimo na 60-ak hektara, od kojih je samo četrdesetak u sustavu poticaja jer, kao i svi drugi – namamo papire za svu zemlju koju obrađujemo. Ta je zemlja velikim dijelom u funkciji i stočarske proizvodnje koju ima brat Ivan jer muze 25 krava. Još je tu 15-ak grla podmlatka, a viškovi idu – na tržište.
TRADICIJA NIJE UVIJEK DOBRA
● Problem neuređenih papira za zemlju u obradi jedan je od najtežih za sve poljoprivrednike, pa se tu i gubi dio novca koji bi vam inače svakako pripao...
- To je problem naše tradicije. Ljudi drže konce u rukama - tako se zavaravaju – dok su živi i ne daju ni prepisivati ni prodavati zemlje. I tridesetak hektara zemlje koju obrađujem stoji na moje roditelje. Zato svi umjesto poticaja dobivamo – batine. Vidite, kako se približavamo Europi – svakom pametnom jasno je da se ta naša tradicija (nisu sve tradicije dobre) neće moći održati.
● Kao ratar ste izloženi – barem je takvo opće uvjerenje – najžešćim udarima tržišta...
- Makar nam se uvijek pod nos nabija da tražimo previsoke cijene, na primjer, kad se pregovara o cijeni pšenice, baš je pšenica dobar primjer što je s nama, ratarima. Lani nam je došla 83 lipe po kilogramu (uz sve one priče da je vani jeftinija), a štrucu kruha u kojoj nema ni pola kilograma brašna plaća se osam ili devet kuna. Nitko, baš nitko ne pita – kako je moguća toliko velika razlika između bazne sirovine i finalnog proizvoda po jednoj kili. Gdje je ta razlika, tko je troši i na što?
FAKTOR, A NE OBJEKT
● To je pitanje o kojem se u javnosti raspravlja već godinama, za svake kampanje otkupa pšenice, pa ništa!
- Jasno da nema ništa od rasprave jer pojedinac je u sudaru s velikim otkupljivačima uvijek u podređenom položaju, neravnopravan i ne može riješiti ništa. Zato smo krenuli u osnivanje udruge ratara. Naš ključni cilj je postizanje cijena koje su realne za naše proizvodnje, a ne da samo sa suzama u očima gledamo kako se na našoj muci ostvaruju ekstra profiti. Udruga je ta koja u ime ratara može stati pred okupljivače i razgovarati – imamo 20.000 tona pšenice ili toliko i toliko tisuća tona kukuruza – da vidimo uvjete otkupa, plaćanje... Samo na taj način možemo – kao proizvođači – biti faktor na tržištu koji nešto odlučuje, a ne objekt s kojim svatko postupa kako hoće.
● Tko su vam - tu u Međimurju – onda ključni sugovornici?
- Za nas ratare – najvažniji su Čakovečki mlinovi i Tvornica stočne hrane. Oni su ipak naši najbolji kupci, ali s njima do sada nitko nije razgovarao na organiziran način. Kad se razgovara o velikim količinama, kad se razložno razmotri situacija – imamo toliko i toliko proizvodnje, ona je tu, nema transportnih troškova, da vidimo kakve se cijene mogu postići, mislim da se može postići drugačiji rezultat nego nadmudriva-njem preko minstarstava, na prosvjedima...
JOŠ NISMO EUROPA
- Nama se stalno prstom pokazuje prema EU okruženju, prema burzama... A mi nismo ni u EU, niti imamo burze. Sve što nudimo dovozimo otkupljivačima u njihovo dvorište – dakle, ne radi se o istim uvjetima kod nas i u EU i nema razloga da se ti uvjeti ne uzmu u obzir kad se pregovara o cijenama. Evo, samo mi koji smo se okupili na osnivačkoj skupštini udruge ratara već smo jaki 1.800 hektara. To je već dosta za razgovor s dobavljačima repromaterijala i s otkupljivačima. Već je jako blizu vrijeme u kojem će se i otkupljivači, prerađivačka industrija, morati uključiti u financiranje proizvodnje... Puno toga moramo posložiti prije nego počnemo razgovarati na europski način, razmišljati o burzi...
BILANCE
● Jedna od čestih primjedbi poljoprivrednika je da nemamo bilance, da se u proizvodnje ide stihijski...
- To je pravi problem. Evo, na primjer – makar se to odnosi više na povrtlare – ali sve govori: kad smo imali svoj luk, ponuda otkupljivača bila je 1,5 do 2 kune, što je objektivno niska cijena, pa ga u domaćoj proizvodnji nema dovoljno. Sad se uvozi po 4 do 5 kuna za kilogram (na polici u trgovini je 8 kuna)! Sad nije skupo platiti dvostruko više uvoz nego domaćem proizvođaču?! Mi bismo mogli sav svoj produkt plasirati doma (samo obračunajte turizam), ali problem je što niti znamo koliko nam treba i čega, niti to netko pokušava izračunati i staviti u nekakve bilance. Mi bilance nemamo, a riješile bi puno problema. Ne bi onda od voćara otkupljivali jabuku po dvije kune za svježi rod, a s druge strane uvozili lanjske po 8 ili devet kuna. Onda ne bi seljaku plaćali 7,5 kuna za kilogram žive vage svinje, a meso prodavali sirotinji u mesnicama po prosječno 40 kuna za kilogram...
Ili, da se vratim na tipično ratarsku priču... Kukuruz je lani u otkupu bio po 47 lipa (s do 20% vlage), a 100 kila smjese u kojoj je 98% kukuruza stoji 400 kuna! Što treba napraviti da se od 47 kuna za sto kila sirovine dođe na devet puta veći iznos u maloprodaji finalnog proizvoda?

PLAVI DIZEL NE VALJA
● Ratari su bili jako pogođeni novim kriterijima za prava na plavi dizel...
- Kriteriji po kojima se radilo raspodjelu prava na plavi dizel nemaju veze s realnošću. Nitko nije zadovoljan - ni stočari, ni ratari... A stari je obračun u najvećoj mjeri funkcionirao. Zašto je mijenjan?! Plavi dizel treba ukinuti, treba ići na eurodizel - ali bez trošarina i poreza, na tankanje uz knjižicu, pa neće biti mućki. Uostalom, novi traktori niti ne mogu ići na plavi dizel - zbog loše kvalitete troši se 20% više goriva, kvare se dizne (jedna košta 1.200 kuna). Kakva je onda pomoć plavi dizel koji je jeftiniji - a uzrok je kvarova višestruko skupljih nego se s plavim dizelom tobože uštedi...
ZA STOL, NE NA CESTU
● Još malo, pa počinje stara priča – dolazi žetva za mjesec dana, hoćemo li opet na cestama gledati dramu s traktorima?
- Apeliram na Hrvatsku poljoprivrednu komoru da na vrijeme počne razgovor o cijeni pšenice, zapravo o formiranju cijena žitarica... Prilika mi je da se ogradim od izjava kakve daje npr. Tomislav Pokrovac (iz Slavonije) koji je rekao ili 1,2 kune za kilu pšenice ili smo s traktorima na cesti... Mi možemo za stolom, kao ljudi, razumno – barem tu u Međimurju – smisleno razgovarati i nešto i dogovoriti. Buna je zadnja, na cestu se uvijek može, samo – još ništa ipak nismo riješili na cesti. Zato je udruga važna, zato je važno da svi shvate – nije to ni moja udruga, ni nas koji smo bili na osnivačkoj skupštini, već svih onih koji su shvatili da pojedinac na tržištu, neorganiziran i nezaštićen, izvan interesne skupine, više ništa ne predstavlja.
Marijan Belčić