Sve se isplati uzgajati, pa i pure!

Na rubu velikog gruntišta obitelji Mihalic, na zapadnom rubu Štefanca, u klinu između dviju državnih cesta (na skretanju s čakovečke obilaznice prema autocesti), proteklih su mjesci mimoidući vozači u ograđenom dvorištu mogli vidjeti veliko jato pura. Onih crnoperih, zagorskih, kakve su bile o blagdanima najslađe čak i (legende se o tome pričaju) na engleskom kraljevskom dvoru pred više od sto godina.
Pure već nekoliko godina uzgaja Vera Mihalic jer formalno, ona i sin Slaviša (koji ima tov pilića) su poljoprivrednici, suprug Antun je umirovljenik, snaha Danijela zaposlena je u METSS-u, a unuci Toni (6) i Tonka (8) su, kao i sva djeca te dobi – rastrčani po cijelom gruntištu i ništa bez njih ne prođe... Svakoga od njih, kao u svakoj tradicionalnoj međimurskoj obitelji, dopadne dio posla.
Purice su prošli tjedan otišle prema svojoj unaprijed određenoj sudbini, u klaonicu peradi s kojom Vera surađuje, jer purica s mlincima podrazumijeva se na blagdanskom stolu, a Vera kaže:
- Došli ste u zadnji čas... Evo, sad smo ih zatvorili da se mogu utovariti u kamion. Gotovo je za ovu godinu s uzgojem... Znam uzgojiti do 700 komada godišnje. Nekad je bolje, nekad malo slabije, sve ovisi tome kad počnem. Ako se pureki nabave do polovice travnja (a znaju biti i do 30 kuna za komad), onda dorastu već za prodaju, odnosno za prve otpreme u klaonicu do 1. listopada. Neke dođu na sedam kila žive vage. Ako se krene s tovom kasnije, kasnije i dorastu...
S tim purama je muka... To vam leti i preko peradarnika, preko ograde, na cestu... Puno puta nam susjedi pomognu spraviti ih u ogradu... Te su pure na cijeni - prirodno su hranjene, vani su, na zraku, samo ih noću zatvaramo. Kad bismo ih ostavili na dvorištu i uz visoku ogradu, bilo bi to samoposluživanje...
Isplati mi se jer pure uzgajam za klaonicu peradi iz koje su me ljudi i nagovorili da s nekoliko komada, koje sam nekad uzgajala za naše potrebe, počnem na veće... I sad sve oni preuzimaju, a ostane koja za poznate, za nas doma... Doma mora svega biti... Mi smo tipična međimurska obitelj koja kombinirano gospodari – jedna penzija, jedna plaća i – poljoprivreda! Sin tovi brojlere za istu klaonicu, ali za svoje potrebe nahranimo (tam na starom gruntu) i guske, patke, svinje... Baš smo danas imali koline. Dvjestokilaše smo zaklali, nahranimo više, pa se dvije-tri utovljene prodaju, pokriju nam troškove nabave odojaka i tova, a doma ostane mesa koliko nam treba...
Sve je to muka, ali se sve isplati uzgajati pa i pure, makar se i naradimo jer bez poštenog rada nema ništa. Ništa se ne isplati onima koji i inače ne bi ništa radili. Sad sam rekla sinu – ideš s menom u kooperaciju, ti budeš isto s purama imal posla... Postigne se dobra cijena, baš zato jer se malo tko odluči na ovakav uzgoj.
Marijan Belčić