Tatjana Šardi, pčelarka iz tradicije pčelarstva Kanaan

Jedan izdanak od slatkih plodova teške loze pčelara koju je početkom XX. stoljeća zasadio pčelar Josip Mlinarec iz Preloga drži njegova unuka Tatjana Šardi koja sa suprugom Miroslavom i njihovo četvero djece - Filipom (25), Ivanom (22), Jelenom (19) i Evom (13) živi u Čakovcu.

Tanja ima pčelinjak u Črečanu, na prelijepom starom gruntištu s kućom i gospodarskim objektima koje su kupili i detalj po detalj ga revitaliziraju i obnavljaju jer – ako je vjerovati urezanoj godini na tramu staroga škednja – imanje je starije od 100 godina. Negdašnji je majstor dlijetom upisao da su tu gredu uglavili u konstrukciju škednja u kojem je i u prošlosti bio pčelinjak 1898. godine!

SADA ČETRDESET
Danas je na južnoj stijeni tog starog škednja četrdeset košnica iz kojih Tanja vrca med - bagremov, livadni, cvjetni, priređuje kremasti med. Kao baštinica tradicije pčelarstva Kanaan, ima i sve ostale pčelinje proizvode - cvjetni prah, propolis, medicu, mada je tek lani formalno utemeljila vlastito obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

Pčelarenje je još uvijek nešto čime se u prvom redu hobistički obnavlja osobna mentalna (pa i fizička) kondicija nakon dizajnerskog posla u tekstilnoj branši.
Stari grunt u Črečanu oaza je, kaže Tanja, u koju se svakih nekoliko dana odlazi po novi zalet za dnevni ritam života:
 

KANAAN U ČREČANU
"U Črečanu je moja obećana zemlja. Ne znam što je bilo djedu na pameti kad je svoje pčelarstvo nazvao Kanaan, na koju je obećanu zemlju mislio, ali sama danas sve više vidim koje su prave vrijednosti, što donosi taj suživot s pčelama, prirodom, u okruženju koje su ljudi u gradnji svojih kuća, u organizaciji svog života pred sto godina bolje znali napraviti nego što to mi radimo danas. Ponekad mislim, ma uvjerena sam i rekla sam to suprugu - ovaj stari grunt u Črečanu čekao je baš nas.

Iz pčelarstva, kojim se djed počeo baviti za vlastite potrebe, krenuo je u proširenje stacioniranog pčelinjaka, počeo je proizvoditi med i za širu prodaju pod tim nazivom Kanaan na koji sam ja i danas ponosna. Obiteljsku tradiciju učvrstila je naša baka Julijana sama kad je ostala udovica, a zatim naši roditelji, otac Vinko i majka Julijana i stričevi na više lokacija u Međimurju.

Danas smo brat Vitomir i ja, zajedno s našom djecom i supružnicima, promotori zdravog načina proizvodnje meda i pčelinjih proizvoda.

Možemo se pohvaliti i nagradama za kvalitetu i ambalažu proizvoda. Mene to baš diže i motivira jer Vito je ključni motor i anđeo čuvar obiteljskih znanja i tradicije u pčelarstvu. Ja sam dizajnirala pakovine. Nismo ništa radili zbog nagrada, ali one su ipak došle - tu su zlatna žlica za cvjetni med i brončana žlica za med od bagrema iz 2009. godine.

Imamo nagradu za ambalažu za bagremov med, a kad sam primala ovogodišnju zlatnu plaketu za bagremov med i kad su još rekli da je to med šampionske kategorije, bila sam baš u tremi."
 

BOJE I MIRISI DJETINJSTVA
"Bavljenje pčelarstvom na starom gruntu u Črečanu zapravo me vraća u djetinjstvo, u poznate mirise, slike, atmosferu... Tu je moguće osjetiti iskonske vrijednosti života kakav je nekad bio. Volim svako ovo staro drvo koje pamti bezbrojne rojeve pčela koje su ljudi skidali s njegovih grana.

Vratila sam se u slike u kojima sam s bratom, kad su roditelji nekamo išli, spontano preuzimala brigu o voljnjaku, tako se po priločki zove pčelinjak, pa se danas još u Prelogu zna de je vu Vudnu Mlinarčev voljnjak bil na kojem smo se brat i ja uhvatili za tu pčelarsku lozu."

IZ STRAHA U STRASNU LJUBAV
"Ja sam se upravo panično bojala pčela, makar sam, otkako znam za sebe, u voljnjaku ili uz voljnjak... Dok nisam došla u situaciju da moram skinuti roj, visoko, na staroj kruški, sve se dogodilo kao u transu: to se mora, to su radili svi. Vidjela sam, ne jednom, kako to rade djed, otac, brat, baka i mama... Taj osjećaj teško se uopće može opisati kad se nešto ipak pobijedi u sebi li za sebe, bio to iracionalan strah ili nešto drugo. Iz iracionalnog straha često se rađa strasna ljubav!

Strasna se ljubav stvarno i pojavila. Bila je u meni, samo sam je morala pustiti van. Kad smo kupili ovo staro gruntište u Črečanu, upravo je sve to prokuljalo iz mene. Suprug Miro odrastao je u urbanom okolišu, ali s jakom vezom prema selu u kojem su u djedovskoj generaicji također živjeli onako kako se i danas može pročitati na objektima koje imamo u Črečanu. Možda ih baš zato Miro s puno ljubavi obnavlja, vraća im život, negdašnji sjaj...

Ne žurimo. Svaki je korak, makar i u napornom radu, užitak. Svaki se detalj obnavlja prema izvornim oblicima, šarama, ciframa kojima su se stari majstori potpisivali na svoja djela..."
 

STO JE SAMO PLAN
"Mi nismo veliki proizvođači meda jer lanjska je proizvodnja bila na oko 700 kilograma. Želja mi je imati proizvodnju meda baziranu na sto košnica. Ali, znate, kod pčelara vam nitko ne zna brojiti. Krenete s nekoliko košnica, dođe rezultat, isplanira se – sto je dosta, ali onda opet nešto povuče dalje... Taj plan sa sto košnica može završiti na sto, a može i na puno više.

Naša djeca, koju niti silimo niti posebno usmjeravamo prema stvarima koje supruga i mene vesele, sasvim se po vlastitoj volji uključuju u sve što radimo na starom gruntu. Ako neko od njih bude spontano uvučeno u pčelarenje, ako neko od naše djece emocionalno ubode pčela u srce i zauvijek ga zarobi u toj plemenitoj ljudskoj aktivnosti, kako možemo znati u koliko će se točno košnica čuti tiho zujanje i mrmorenje vrijednih radilica?

Osim toga, želje su jedno, stvarne mogućnosti drugo. Isplanirali smo u novije vrijeme građenu garažu na gruntištu, položenu na međi uz ulicu, pretvoriti sadržajem i izgledom u pristojnu suvenirnicu i mjesto prodaje proizvoda na našem kućnom pragu. To zahtijeva ulaganja, a Miro i ja ništa ne radimo na preskokce, improvizirano, već svemu nastoji udahnuti nešto duše, smisla."

NA STOLU KUPCA I MOJEM - ISTO
"Jednako je tako s pčelinjakom. Osim stalnih ulaganja u kvalitetu držanja pčela – od dobrih košnica i okvira do kvalitetnih matica i dalje do opreme za vrcanje i konfekcioniranje meda, danas je nemoguće opstati bez osobne educiranosti. Želim i odlučila sam: ja ljudima moram ponuditi kvalitetu, dakle nešto što i mi sami kao obitelj imamo na stolu.

Želim da to kupci znaju i to je onda korektan odnos prema kupcima. Nudim njima što i sama koristim, a moram znati i odgovoriti na svako pitanje koje mi može postaviti netko tko je došao kupiti med, propolis ili koji drugi pčelinji proizvod.

Naslijedila sam puno znanja iz obiteljske tradicije, o pčelama i pčelarenju danas je dostupno puno literature iz koje sam naučila puno, ali još uvijek puno trebam učiti. Zapravo, pčelari uče dok su živi, pa čak vjerujem da je jedan od užitaka i najstarijim pčelarima baš to – doživotnim učenjem pokraj pčela čuvaju i vlastitu životnu energiju."