Vladimir Kutnjak iz Preloga: Ove su plemenite životinje moj lijek za smirenje

Život bez konja Vladimir Kutnjak (79) iz Preloga ne može ni zamisliti.  - Nedavno sam prodao svoje kobile, staja je tjedan dana bila prazna a ja sam odmah završio na Normabelima, iskreno govori.

Srećom, ubrzo je stigla sedmogodišnja Primadona, prije pet i pol mjeseci na svijet je donijela i ždrebe Zvezdana, rasnog lipicanca, a baš u vrijeme našega posjeta iščekivao se dolazak još jedne plemenite ljubimice. Ne treba posebno isticati, s njihovim prisustvom, Vladimiru lijekovi više nisu trebali, a trenutno on svojim konjima pruža utjehu u jednom od najstresnijih perioda – odvajanju ždrebeta od majke. 

Otac Pavel Feštetićev kočijaš

Da su konji doista obilježili njegov život, jasno je već i po nadimku Dorica, koji mu je nadjenut po konju od kojeg se u ranoj mladosti teško rastao. Ljubav prema ovim životinjama nosi u genima, kaže, a naslijedio ju je od djeda i oca Pavla, koji je bio kočijaš grofa Feštetića. Bavio se i natjecateljskim jahanjem, kao džokej, galoper i preponaš u nekadašnjem čakovečkom Konjičkom klubu 'Graničar'. Pedesetih je godina sa svojim konjima sudjelovao u snimanju nekolicine filmova, poput Alekse Dundića, Bijelog đavla ili Oluje sa slavnom Silvanom Mangano u glavnoj ulozi. U vojsci je izučio i zvanja veterinarskog bolničara i potkivača, pa svoje konje i danas sam potkiva; 15 je godina bio konjanik u Varaždinskoj husarskoj graničnoj pukovniji, a diljem cijele Hrvatske brojni su potomci konja koje je on uzgojio. 

Supruga Štefanija (75) navikla je, smije se, da je ona na drugome mjestu, dok Vladimir potvrđuje da su ga upravo konji svih ovih godina održali u kondiciji. - Veli žena da sam jak kak bik, dodaje uz smijeh. Na pragu osmoga deseteljeća života, sam još i jaše, iako ga se u Prelogu češće može vidjeti s kočijaškim uzdama u ruci – nema događaja, manifestacije niti proslave u Prelogu, da Vladimir nije u kočiju upregnuo svoje kobile, provozao neke važne face ili oduševio one najmlađe kojima susret s Doricom često znači i prvi susret s konjima.

Gdje je priznanje Grada?

Strojarske je struke, pa je 25 godina proveo na radnome mjestu domara u nekadašnjoj preloškoj robnoj kući, a mnogo je doprinio izgradnji ili obnovi brojnih objekata u Prelogu. Za svoj je angažman primio mnoga priznanja i zahvalnice, posebno kao dobrovoljni vatrogasac s 57 godina staža, no danas će teško sakriti ogorčenje što njegovo zalaganje nije u Prelogu prepoznato i što ga svake godine zaobilaze gradska priznanja. 
No, svi će problemi i tuge nestati u društvu vjernih životnih pratitelja, od kojih se Vladimir ne planira razdvajati – njegov su životni eliksir i jamstvo psihičkog i fizičkog zdravlja.