Zadnje krave u Nedelišću

Seoska domaćinstva u kojima se stoku drži radi vlastitih potreba proživljavaju svoje najteže dane. U novijoj povijesti zacijelo nije bilo tako teško održivog stanja kad je riječ o “tradicionalnom selu” kao što je u aktualnom trenutku. Kažu to i supružnici Marija i Ivan Križnik iz Nedelišća koji još uvijek drže krave i svinje, dvorištem im prođe poneka kokoš, a mačići njuškaju svaki centimetar životnog prostora.
- Držimo tri krave, a sad su tu i dva teleta. Imamo svinje i nekoliko odojaka, ali ih ne bismo držali kad bismo morali kupovati hranu. Cijeli prehrambeni lanac sami stvaramo jer u tome vidimo i ispunjenje i potrebu. Oduvijek smo držali stoku, nekad čak i konje. Kad sam bio mlađi, imali smo i po devet, deset krava. Danas je to potpuno druga slika, kaže Ivan Križnik.
Dok Marija odlazi nahraniti svinje, govori nam da su veterinari zasad jedini opipljivi trošak kad je riječ o brizi za stoku.
- Imamo jako dobre veterinare koji dolaze iz čakovečkog Bioinstituta i zadovoljni smo. Ništa ne kupujemo, sami uzgojimo sve što trebamo. Da nije tako, sigurno ne bismo držali ni krave ni svinje jer tu nema nikakve računice. Čak ni one za preživljavanje, reći će Marija Križnik iza koje je sedmogodišnji radni vijek u tvornici Jedinstvo.
Nakon što je rodila dvije kćeri, Karolinu i Miljenku, obitelj je odlučila da Marija u potpunosti preuzme domaćinstvo u kojem danas, ubrojimo li prije dva mjeseca rođenu im praunuku, žive četiri generacije.

Aleksandra Ličanin