Bajku se more čitati, ali i obleči!

U bakinim pričama i pričama starih susjeda često sam slušao o baukaču, zlobnom liku donekle sličnom krampusu (ili engleskom pješčenjaku – sandmanu) koji dolazi po zločestu djecu i odvodi ih na razna mjesta – neki su nas plašili paklom, neki Nigdizemskom, a neki i odlaskom u Merhatovec što je za naše pojmove (a i za neke od njih) bilo ravno odlasku na kraj svijeta.

U donjem Međimurju istu spodobu nazivaju sličnim, ali ponešto jasnijim nazivom bajkač, odnosno to je lik iz bajke koji u njoj predstavlja nadnaravni element, bio to demon, vrag, vila, patuljak ili neko drugo natprirodno biće. Bajka je zadržala svoj naziv iz praslavenskih vremena, a usko je vezana uz glagol bajati koji je značio upotrebljavati magiju, dakle, bajka je priča koja uključuje magične motive.

Danas se u kolokvijalnom smislu ta riječ u međimurskim govorima prvenstveno upotrebljava u lošem kontekstu i znači prigovarati, loše govoriti, iako se običaj bajanja na Štefanje (u nekim mjestima i na Badnjak ili neki drugi dan) zapravo odnosi na blagoslov.

Vrijedi spomenuti da postoji i odjevni predmet koji se također nazivalo bajkom, a uz taj naziv zanimljiva je i činjenica kako je u raznim selima označavao razne predmete. Tako u većem broju sela (Mala Subotica, Kotoriba, D. Vidovec) bajka označava glomazan zimski kaput, predmet za koji je lako zamisliti da bi ga mogao obući jedan baukač, dok se u govoru Belice i Gardinovca isti pojam odnosi na strukiranu vrst sakoa s posebno ušivenim džepovima.

Imaju li spomenuta književna forma i odjevni predmet ikakve veze, vrijedilo bi pomnije istražiti kako ne bi ispalo da smo samo pričali bajke. U tom bi nas slučaju jedan bajkač mogao otpratiti čak i do, ne znam, Merhatovca…