Bez sega se more, ali ne i bez venoga!

Svakom lingvistu ili drugom istraživaču koji se bavi međimurskim govorom ili drugim područjima vezanima uz Međimurje "veno" je nezaobilazan pojam, zanimljiv i kao prava, lijepa međimurska riječ, ali i kao filozofski koncept.

Sjećam se prvih nekoliko susreta s tom fascinantnom riječcom. Prabaka (ili mamica, kako smo zvali prabake) se nije mogla sjetiti izraza za neki predmet i samo je promrmljala "no, donesi mi ono, ono veno, ono s čem se pod venodja...".

U tom je trenutku djetetu od 5 godina teško bilo razlučiti radi li se o krpi, metli, usisivaču ili nekom drugom predmetu koji može poslužiti za pod, no nakon nekoliko situacija u kojima se "veno" upotrijebilo, naučio sam intuitivno prepoznavati predmet na koji se trenutno odnosi.

Ovaj sveprisutni pojam, za one koji ne znaju, može zamijeniti bilo koju drugu riječ koje se vaš sugovornik trenutno ne može sjetiti ili koju u danoj situaciji ne može ili ne smije izgovoriti. Postoje brojne teorije o nastanku "venoga" – neke kažu da se pojam najprije razvio kao cenzura za pojmove koji u društvu slove za vulgarne i to vrlo vjerojatno od iskrivljavanja latinskog naziva za ženski spolni organ – "vagina".

Druge pak teorije polaze od iste logike, no kažu da se razvio od alternativnog naziva za muški spolni organ – "vena". Kako bilo da bilo, stoji činjenica da se radi o univerzalnom, praktičnom i nezamjenjivom izrazu koji dodatno obogaćuje ionako bogat leksik – tako možete "venodjati", "iskati nekše veno", "ziti onoga venoga", "zgubiti veno" i još "pun veno sega"!

Štel sam vam još nekše veno povedati, al sam se zvenodjal pak ne znam ki mi je veno!