Hote gl(j)et, idemo ž(j)et!

Mjeseci srpanj i kolovoz pravo su ishodište starih naziva i običaja. Srpanj se nazivao još i jakopovščak prema blagdanu sv. Jakova koji se slavi 25. srpnja. Međimurci su, poput nekih drugih slavenskih naroda, razlikovali mali srpen (sedmi mjesec) i veliki srpen (osmi mjesec). Očito je kako je srp obilježio glavnu aktivnost kojom su se naši ljudi bavili u to doba godine.

Drugi alati koji su se koristili kod žetve bili su i nezaobilazna kosa (koja se često kod nas koristi i danas pri košnji mjesta za koje je motorna kosilica neprikladna zbog visine trave i sl.) te kosir, sličan alat koji je služio za sječu trnja (a pojam živi i kao često međimursko prezime). Nije neobično što je srp postao simbolom seljaštva i što je kod slavenskih naroda predstavljao obilje, plodnost i rodnost.

Kod žetve kako se nekad provodila upotrebljavao se i tzv. cep (ciep), alat koji se sastojao od dva štapa povezanih užetom kojim se mlatilo žito. Osim toga, upotrebljavale su se i drvene grablje – zobače (nazvane prema zupcima), rasove ili rasuhe (vile) te brus (za oštrenje kose).

Osobito je interesantan pojam rasuhe koji, izgleda, potječe od još starijeg praslavenskog pojma za rašlje. Riječ nalazimo i u danas gotovo izumrlom istrorumunjskom jeziku kojim na sjeveru Istre govori tek nekoliko stotina ljudi, no izgleda da je posuđen iz nekog čakavskog govora. Tako je na Korčuli rasoha drvena rašljasta stezaljka u kojoj se pile trupci na daske pomoću velike pile, a na Braču dolina na početku svojega razdvajanja. Pojmovi račvati se i račvanje također imaju isti korijen.

Zaključak? Žetva (čiji naziv potječe od praindoeuropskog ghen – kljaštriti, udariti) je očito bogata i nazivljem, a ne samo žitom!