Kocenje v Svetoj Mariji ili ruckovje na Belici?

Polako je prošlo vrijeme branja i spremanja kukuruza ili kuruze kako ga zovemo u Međimurju. Postupak skidanja zrnja s klipova u većem dijelu naše županije naziva se ružđenjem, no to ne stoji i za samu jezgru klipa. Ona se u nekim područjima srednjeg Međimurja (poput Belice) zove rucek što je često zbunjujuće ostatku ovog kraja; većina, naime, Međimuraca koristi izraz kocen koji na Belici označava središnji dio, odnosno srčiku glavice kupusa, tj. zelja.

U prethodnoj rečenici dotakli smo se i rečeničnih prijedloga kao što su u i na koji izriču prostorni odnos. Specifična je upotreba baš tih prijedloga kad se govori o mjestima. Ako je ime naselja ženskog roda te završava na -ica, koristi se prijedlog na. U svim ostalim slučajevima koristi se prijedlog u. Tako se npr. ide u Čakovec, u Prelog ili u Varaždin, no na Belicu, na Sivicu, na Peklenicu ili na Plešivicu.

Ova pojava je izrazito česta, no pravilo se ne provodi u potpunosti dosljedno tako da ono varira od sela do sela. Što se tiče država, valja spomenuti kako Međimurci idu u Sloveniju, u Austriju, u Italiju, ali na Mađarsku pri čemu je ona ovdje jedina iznimka. Posljedica je to jezične prakse za koju nije u potpunosti jasno zbog čega je zaživjela.

Zanimljivo bi bilo istražiti kako je u sela koja ga koriste dospio pojam rucek. On najvjerojatnije dolazi od izraza rucelj koji označava dršku za lijevu ruku na kosi za košnju dok je kocen turskog porijekla (cokal – čokanj – kočanj – kocen).

U svemu ovome ipak je najvažnije kaj se moremo nekak dospomenuti...