Kredenci naši svagdašnji!

Kredenc ili gredenc uvijek je bio poprište raznih zbivanja. Na ovom je nezaobilaznom kuhinjskom elementu baka mijesila kruh ili kolače, majka je pripremala povrće za čušpajz, otac je držao rakiju, a znali su se tu sušiti i rezanci i još štošta.

Zemi mašinu za kolbase i zašrajfi ju na kredenc!, bile su majčine upute. Vino sam nastavil na kredenc, gemišta mi idi složi!, revno bi me slao djed. U srednjoj sam školi primijetio da neka djeca iz drugih krajeva Međimurja koriste termin gredenc što mi se učinilo logičnijim obzirom da spomenuti element doista više podsjeća na gredu nego što ima veze s kredom. Odakle onda taj upečatljivi naziv za nešto što se u kuhinji doista podrazumijeva?

Pojam smo preuzeli iz njemačkog jezika, najvjerojatnije u doba najveće germanizacije u Hrvatskoj, odnosno u vrijeme Austro-Ugarske. "Die Kredenz", "der Kredenztisch" ili "der Gabentisch" je stolić koji se koristi u katoličkoj liturgiji, a na njemu se drži kalež za vino i posuda za hostije te komad sukna za brisanje i ostala oprema potrebna za obred euharistije.

Credo znači vjerujem na latinskom što bi značilo da kredenc označava stolić vjernika, no postoji i druga teorija. Naime, credenza je (pogotovo na području današnje Italije) također naziv za stolić ili komad namještaja općenito na kojem su kušači kraljeva kušali hranu prije pripadnika kraljevske obitelji za slučaj da je ona otrovana. Pokušaji atentata trovanjem bili su vrlo popularni u ono vrijeme, a obred povjerenja koji je kraljevski kušač izvodio prilikom konzumiranja hrane nazivao se – credenza prema čemu je kasnije stolić dobio ime.

Koji je od ovih scenarija vjerojatniji, prosudite sami, no unatoč svemu naše će povrće, kolači i gemišti i dalje pripremu čekati na – kuhinjskom kredencu.