Saka kuh(n)ja svega meštra ima!

Međimurska kuhinja sve je poznatija u Hrvatskoj i šire. Razne promocije, emisije i internetske stranice s receptima doprinijele su prepoznavanju specifičnosti i karakteristika koje izdvajaju naše kulinarstvo od susjednih. Naše bake i prabake slagale su jaka jela s puno začina koja su trebala nahraniti veliku obitelj, dati snagu za težak fizički rad i sporo se kvariti.

Spomenimo stoga najprije rasol, mješavinu soli i vode u kojoj se namakalo meso kako bi moglo duže stajati. U Rumunjskoj pod tim nazivom nalazimo jelo od mesa, krumpira i drugog povrća koji se zajedno kuhaju. Kod germanskih naroda naziv rasol odnosi se na sok koji nastane kiseljenjem kupusa solju (drugi naziv je Krautsaft). U Rusiji rassol također označava mješavinu vode i soli, ali s dodanim začinima. Osim za kiseljenje npr. krastavaca, koristio se i za liječenje mamurluka.

Kad već spominjemo krastavce, podsjetimo se domaćeg izraza vugorek. Do nas je došao preko mađarskog jezika (uborka ili ugorka), ali sličan korijen nalazimo diljem Europe. Srodan mu je npr. njemački izraz Gurke, nizozemski augurk, staroengleski gherkin, litvanski agurkas te današnji grčki angouri, a svi oni potječu od bizantske riječi angourion. Zanimljivo je kako na sjevernom Jadranu izraz angurija dolazi od istog korijena, no ne označava krastavac, već lubenicu.

Nazivi začinskog bilja često su drugačiji od onih u standardnom hrvatskom, iako se može prepoznati o kojem se bilju radi. Tako je lorbek kajkavski izraz za lovor, odn. lovorov list, dok se mljevenu papriku krstilo imenom papriš. Spomenimo i petrožul ili petrožil kao izraz za peršin koji je kod Međimuraca čak i sličniji latinskom nazivu petroselinum (iako postoji i alternativni hrvatski izraz petrusina) od standardnog.