Žganica (se) žge, rakija (se) peče!

U mnogim zemljama diljem Europe i svijeta postoje jaka alkoholna pića koja se dobivaju destilacijom raznih vrsta voća ili povrća. Još je Aristotel (pogrešno) ustvrdio da se destilacijom bilo kakve tekućine (morske vode, vina, pa čak i znoja ili pljuvačke) može dobiti čista voda dobra za piće. Ovaj postupak ipak nije korišten za dobivanje pića sve do 8. ili 9. stoljeća kad su ga arapski alkemičari počeli upotrebljavati za dobivanje osnove parfema. Znanje o tom procesu brzo se proširilo Europom te su nastala brojne vrste pića od raznih baza, a sve se ih nazivalo zajedničkim imenom aqua vitae (voda života).

Kod nas se rakiju, najraširenije takvo piće, naziva naizgled jasnim imenom žganica. Uvriježeno je mišljenje da takav naziv nosi zbog toga što čovjeka žge, tj. peče u grlu kad je ispija, no pojam se zapravo odnosi na postupak dobivanja dotičnog pića koji se zove žganje.

Ovo je jasnije u slovenskom jeziku u kojem se žganje odnosi na postupak dobivanja bilo kojeg alkoholnog pića destilacijom, a ujedno označava i skupinu takvih pića pa je tako npr. krompirska žganja drugo ime za votku (također skraćeno od voda života).

Pojam rakija su kod nas raširili Turci u 14. stoljeću, a oni su ga preuzeli od Arapa. Riječ al - raq znači znoj, a u početku je označavala piće od fermentiranog soka voća i određenih vrsta palmi koje se pravilo u Indoneziji i Maleziji. Arapi su vrlo vjerojatno riječ preuzeli od Hebreja kod kojih pojam raqia ima mnoga značenja – između ostalih označava i nebeski svod, tjelesne tekućine (slinu, znoj...), ali i bakreni kotlić koji je nastao udaranjem čekića o komade bakra, upravo onakav kakav se koristi za proizvodnju rakije i danas!