Žugice, hote dimo!

Dej vam Bog: konjiče, voliče, račiče, puriče, prasiče, teliče....Tako glasi dio jedne verzije popularnog bajanja koje se obično oko Božića još uvijek provodi u nekim dijelovima Međimurja.

Ovi su izrazi za podmladak domaćih i drugih životinja relativno poznati, no ima i drugih s kojima je to slučaj u mnogo manjoj mjeri. Sigurno ste čuli za žibeke ili žugice, no, jeste li znali da se oba ova pojma odnose na male guske? Poznata pjesmica iz naslova nosi prastare međimurske i slavenske elemente koji miješaju dječju igru s karakteristikama brojalice i basme (književnog oblika s magijskim prizvukom).

Moja je baka za novorođenčad često komentirala: No, to malo ščeje, kak z okicama gledi... Ščeje (u donjem Međimurju ščenje) je općenit naziv za mlado i sitno živo biće, ali ono izvorno dolazi od naziva za mladunče psa – štene. Što li tek s cujzekom ili žrepcom i žrebicom? Sve su to nazivi za mladog konja, odn. kobilu. Kad smo posjećivali Mariju Bistricu ili neko drugo mjesto s vrtuljcima, najradije bismo išli na cujzeke.

Na tom smo proštenju mi djeca znali skakati od jednog do drugog štanda na što bi djed komentirao da smo kak jopec na dreti, tj. poput majmuna (usporedivo sa slovenskim izrazom opica) kojeg netko vodi na uzici, a što je bio čest prizor na proščeju, u cirkusu ili na paradama.

Racike, purike, piceki, mišeki, eceki (ili iceki), ciceki... ovi pojmovi i dan-danas žive u svakodnevnom govoru Međimuraca, dok će se neki od starijih vjerojatno povući. Kako bismo to spriječili, pozovimo žugice u pomoć!

Žugice, hote dimo!

Ne vupamo!

Pred kem?

Pred vukom!

De je vuk?

Kitje bere!

Kaj bu s kitjom?

Kotla kuril!

Kaj bu s kotlom?

Kropa topil!

Kaj bu s kropom?

Nas bu paril!

Žugice, hote dimo!