Strah od jaslica i vrtića kod djece
Priprema djeteta za jaslice
Život svakog čovjeka prepun je novih događaja. Takvi događaji često su vezani uz susrete s novim ljudima, ali isto tako i rastanke s nama dragim osobama. Srećom, rastanci su najčešće samo privremeni. Unatoč tome oni su bolni. Jedan od prvih je rastanak djeteta s roditeljima prilikom polaska u jaslice ili vrtić. Ti rastanci traju svega nekoliko sati, ali oni nisu ništa manje bolni od onih pravih rastanaka "zauvijek".
Pokušajmo objasniti zašto je to tako težak događaj za dijete. Kad se iznenada pojavi nepoznata osoba na mjestu gdje beba očekuje poznatu osobu, beba ce početi osjećati strah od odvajanja. Oko prve godine, nakon što počne puzati i hodati, dijete počne postepeno shvaćati da je majka osoba za sebe, da je može izgubiti i osjeća se bespomoćnim. Stoga u dobi od oko osamnaest mjeseci ponovo postaje jako vezano za majku. Ovakvi su osjećaji veoma intenzivni do oko trideset mjeseci pa stoga djeca podnose teško bilo kakva odvajanja. Pored toga, djeca doživljavaju svijet sasvim različito od odraslih, tako za dijete sve do otprilike iste dobi, nestanak roditelja iz njegovog vidokruga, znači konačan nestanak, nestanak zauvijek. Mozete li zamisliti koliko je to strašno?
Ponekad dijete ništa ne zna o jaslicama ili vrtiću, o tetama koje su tamo, a nejasne situacije izazivaju strah. Često i sami učimo djecu da se boje kroz razne prijetnje kao, ako ne budeš dobro ideš u vrtić ili dovodimo djecu osobama koje ne poznaju, koje su hladne, koje teško uspostavljaju kontakt i rijetko se smiješe. Ako dijete sretne jednu pa drugu neprivlačnu, novu osobu, ono počne misliti kako su sve nove osobe tako neugodne. Počne se bojati svih novih osoba. Slično je i s novim prostorima i situacijama. Doživi li dijete više puta neugodu, ono se počne bojati.
Ponekad nas dijete jednostavno oponaša uoči li da smo sami zbunjeni ili se bojimo i ono ce se zbuniti i bojati. Djeca pokazuju svoj strah na razne načine: tako bebe plaču, uznemirene su, zaustavljaju dah, skrivaju lice, ako su malo veće bježe i skrivaju se, moze im se poremetiti ritam jela i spavanja ili se pojavi opći nemir. Ovi oblici ponašanja mogu se javiti i u starije djece, no ona mogu postati mirna i nezainteresirana za okolinu, mogu poceti sisati prst mokriti u gaćice, samozadovoljavati se, postati agresivna ili se čak mogu javiti stereotipije, buđenje ili noćne more. Nabrojena ponašanja strašna su za nas odrasle, a naročito za djecu, jer ona su ta koja pate, zbog toga je važno da poduzmemo nešto.
Izvor: 1935