Goste izdaleka dočekajmo s međimurskim štihom na tanjuru

Doći će opet vrijeme i za dimljenog lososa, za bifteke, za lungić punjen turušom i mesom 'z tiblice, s domaćim trgancima prelivenim umakom od vrganja. Ima ljudi koji su znalci, koju znaju uživati u umjetninama majstora kulinarstva, ima pravih gurmana i poznavatelja vina... Doći će vrijeme kad ćemo delicije iz naše kuhinje ponovo moći ponuditi i gostima iz drugih krajeva zemlje i iz inozemstva i uživati u pohvalama...

Restorani, kavane, kafići, svi ugostiteljski objekti okovani su koronakrizom. Sugovornik nam je Tihomir Barbaš, vlasnik poznatog čakovečkog restorana Pozoj, jednog od važnih karika zlatne niske turističke ponude našeg kraja. Čakovčanin koji je, kako u šali kaže, odselio “za snehu” u Gardinovec, u danima blokade ugostiteljstva usamljeni je kuhar u svom restoranu. Proteklih tjedana radio je isključivo u kuhinji jer:

- Moja ekipa je bila doma, skoknu mi pomoći dan, dva ako zatreba jer od restoranske ponude zadržali smo samo dostavu hrane. Štedim osoblje od bilo kakvog rizika s jedne strane, a s druge strane, smislili smo jelovnike za van koji su spretni za taj oblik ponude. Ljudi rade sad svakakve smjene, obitelji imaju drugačiju organizaciju života pa koliko je izazov u restoranu nuditi vrhunska jela, toliko je izazov prilagoditi se i novoj situaciji. Nije za mene izazov pripremiti šesnaest vrsta pizza, one se i najviše naručuju, ali imam i mali jelovnik s nekoliko jednostavnih jela koje ljudi inače vole pojesti onako, na brzinu: pileći bečki, ćevape, našu pozoj pljeskavicu, lignje i tjesteninu... 

Oči u oči

Na pitanje što mu najviše nedostaje Tihomir na prvu odgovara: - Cijeli život sam ugostitelj. I kuhar i konobar s kuhačom i tacnom u ruci, a i ‘mali od kuhinje’ - kad treba - pa mi posebno nedostaje izravan kontakt -  oči u oči - s gostima. Ekipa u kuhinji je dobra, zato ja inače najviše ‘cirkuliram’ po restoranu, upijam te reakcije gostiju. Tko se kuhinje prihvati bez emocije, promašio je profesiju - zaneseno o svom poslu priča Tihomir i daje savjet što činiti kad se doma želi na brzinu spremiti fino toplo jelo:

- Za deset minuta doma se može spremiti ukusan obrok, kao na primjer tjestenina carbonara. Uzmite malo špeka, uvijek ima koji komad u frižideru, popecite, poparite, na to položite skuhanu tjesteninu, u posudi prethodno izmućkajte cijelo jaje, friški papar i naribajte tvrdi sir, umiješajte to u tjesteninu koju ste na preprženom špeku prelili s malo škrobne vode (one u kojoj se kuhala). Neka se to “odmori” samo pola minute na još vrućoj tavi, pa seviratje u tanjur, odozgo naribajte još malo sira te dodajte papra. I dobili ste fataziju od jela! To svi, pa čak i odraslija djeca, sama mogu napraviti, a umijeće je ipak spremiti i jednostavno jelo. I doma kuham i to s užitkom.

Dodatno uživam jer imamo vlastite namirnice, povrće iz vrta, domaće meso, kaže Tihomir, pa predviđa: - Dočekat ćemo vrijeme kad će restorani opet biti posjećeni, premda se kod nas to ne doživljava toliko kao problem koliko, recimo, u nama susjednim zemljama, u Austriji, na primjer, gdje se više jede izvan kuće. To je pitanje životnog standarda, zato se kod nas i nešto sporije razvija gastroenološka kultura, ali doći će vrijeme opet i za dimljenog lososa, za bifteke, za lungić punjen turušom i mesom z tiblice, s domaćim trgancima prelivenim umakom od vrganja. Ima ljudi koji su znalci, koju znaju uživati u umjetninama majstora kulinarstva, ima pravih gurmana i poznavatelja vina. Doći će vrijeme kad ćemo delicije iz naše kuhinje ponovo moći ponuditi i gostima iz drugih krajeva zemlje i iz inozemstva i uživati  u pohvalama. I dok zaneseno priča o poslu nije zatečen pitanjem kako bi kombinirao jedan svečani ručak, već samo pita: - Želite li ručak s našim - međimurskim - štihom? Dobro, zapišite...

I zapisano je u ovom tekstu kako bi Tihomir Barbaš komponirao taj ‘međimurski svetešji obed’ na kojeg se ne bismo posramili pozvati gosta iz bilo kojeg kraja.

Svetejši obed

Uvjeren da svečani ručak s kojim se želi dočekati gosta iz daleka, primjerice, mora imati međimurski štih, Tihomir Barbaš ponudio bi (obavezno) za hladno predjelo meso z tiblice i turuš, a toplo bi predjelo bila pretepena juha s droptinama suhog mesa i ukuhanim smućkanima jajem (kao u prežganoj juhi).

Glavni junak bio bi svinjski lungić, “riba”, kak bi rekli Međimurci, punjen s mesom z tiblice, turušom i umakom od vrganja. Uz lungić prilog moraju biti trganci na slaninama i kiselim vrhnjem, a k svemu tome najbolje je ponuditi salatu od krastavaca u vrhnju začinjenom češnjakom.

O desertu se puno ne razmišlja, to je uvijek međimurska gibanica, a nakon gibanice treba ponuditi i kavu. I to međimursku, koju su mnogi već zaboravili, a ona može biti i kava i desert istovremeno. Pregori li nam slučajno gibanica - smije se Tihomir - začinite kraj ručka dobrom šalom.