Obiteljski terapeut i komunikacija u obitelji

Obiteljska terapija predstavlja oblik psihoterapijske intervencije koja je usmjerena na obitelj kao cjelinu. Ona može biti korištena kao terapija bilo da obitelj donosi kao problem neku svoju kriznu situaciju, bilo da u obitelji postoji psihijatrijski pacijent.

Do određivanja obiteljske terapije može doći iz:

1) uvida terapeuta da pojedinačna terapija ne ide zbog jakih otpora bolesnika,

2) kod teško narušenih obiteljskih odnosa, kad pacijenta ne možemo nakon liječenja vratiti u takvu raspadnutu obitelj,

3) kada obitelj nakon početnog intervjua razvija motivaciju za zajedničko sudjelovanje u terapiji.

Nakon početnog pristupa, posebno u terapiji djece postalo je nužno sve češće uključivati majku pa zatim oca. Obitelj kao sistem ima visok stupanj organizacije sa točno definiranim odnosima: bračni, roditeljski, dječji, između sebe, a i prema vanjskoj sredini. Ako te granice, odnosno uloge nisu jasne onda govorimo o tzv. disfunkcionalnim obiteljima. Najčešća situacija je da obitelj dolazi na terapiju s već aktualnim problemom koji se obično sastoji u bolesti jednog njezinog člana. Taj član obitelji obično je njen najosjetljiviji član, dijete. Kada se postavi pitanje "što bi bio problem kada taj član ne bi bio problem" počinje se dolaziti do stvarnog poremećaja bilo da je on u lošoj komunikaciji, nedostatku bliskosti među članovima obitelji, netoleranciji različitosti.

Sjećam se jednog primjera poznate zagrebačke obitelji. Ona popularni modni kreator i dizajner, on poslovni čovjek i njihov 10 godisnji sin koji je predstavljen kao obiteljski problem. Zbog teških tjelesnih poremećaja, proljeva, gubljenja na težini, povraćanja, glavobolja te mnoštva strahova među kojima je bio naročito izražen strah od mraka što je prisiljavalo roditelje da ga stavljaju na počinak u svoj krevet. Nakon izvršene individualne terapije dječak se oslobodio strahova, a i tjelesne su se poteškoće smirile. Savjetovao sam roditeljima da dijete stavljaju na počinak u dječju sobu čemu su se oni kategorički usprotivili. Bilo mi je ispočetka čudno zašto su oni protiv osamostaljivanja djeteta kada su na početku upravo tu njegovu nesamostalnost i ovisnost docirali kao glavni problem, dok nisam shvatio da su upravo tom brigom za njegovu "bolest" prikrivali svoj promašeni i prazni bračni odnos. Ubrzo nakon toga njihov brak je zapao u ozbiljnu krizu i morali smo se odlučiti na obiteljsku terapiju.

Obiteljska psihoterapija - kada potražiti pomoć

Obiteljski problemi - kako riješiti problem