Hrvatski ovčar je izvrstan čuvar i dobar kućni pas

Hrvatski ovčar je živahan pastirski pas karakteristične crne, relativno meke dlake, dužine od 7 do 14 centimetara na leđima dok je ta dlaka na glavi i nogama kratka. Ti psi se rađaju bez repa dok se ostalim psima taj rep kupira tako da kod odraslog psa iznosi 4 centimetra. Visina grebena je od 40 do 50 centimetara te je na donjoj granici srednje visine pasa. Pas se kreće živahnim kasom, a korak mu je umjerene dužine. Karakteristične oči tog psa su smeđe do crne, srednje veličine, ravno položene, dok su rubovi kapaka tamno pigmentirani. Njuška je uvijek crna i ne iskače iz linije nosnog hrpta. Uši su stojeće i polustojeće, trokutastog oblika, srednje veličine, a kupiranje nije dozvoljeno.

Hrvatski ovčar se u našim krajevima od pamtivijeka upotrebljava kao čuvar stada sa razvijenim instinktom čuvanja stada, a pored toga vrlo je upotrebljiv kao dobar kućni pas. Posebice se u posljednje vrijeme sve češće susreće u gradovima kao pas čuvar ili kao kućni pas. Tog psa odlikuje skromnost, laka poučljivost, osobita privrženost gospodaru i odanost te ljubav prema djeci.

Povijesni podaci i karakteristike hrvatskog ovčara

Prvi dosad poznati opis hrvatskog ovčara datira iz 1374. godine kada ga je opisao đakovački biskup Petar koji navodi da su tog psa doveli Hrvati sa sobom prilikom seobe naroda, a opisuje ga kao psa visine od oko 3 pedlja (45 cm), obraslog srednje dugom crnom kovrčavom dlakom, glave obrasle kratkom dlakom, stršećih ili polustršećih ušiju te navodi da je taj pas izvanredan čuvar stada.

U svom djelu iz 1719. godine đakovački biskup Petar Bakić (O životu naroda i stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici ljeta Gospodnjeg 1719.) posebice navodi da se hrvatski ovčar u tom razdoblju nije promijenio te da je zadržao svoj oblik kroz svo to vrijeme. Također navodi da se ti psi upotrebljavaju kao izvanredni čuvari stada ovaca, svinja, konja i bikova, a da su dobri i kao kućni psi i to posebno kao pas čuvar.

Ponovo se 1854. godine u brošuri O obstajanju ergele u Đakovu kotarskog veterinara dr. Franje Beretića pojavljuje opis hrvatskog ovčara te navodi da ergelu u Đakovu čuvaju hrvatski ovčari.